"Medejin kompleks" je termin u psihoanalizi kojim se oznacava mrznja, cak zlocin majke prema vlastitoj djeci zbog nevjerstva muza. Po starogrckom mitu, Medeja se na ovaj korak odlucila nakon bracne prevare njenog supruga, Argonauta Jazona. Ipak, Medeja je svoju tragicnu slavu stekla kroz drame Euripida i Seneke; zato je danas Medeja opce mjesto anticke tragedije. Zanimljivu postavku ovog klasicnog dramskog teksta vidjeli smo ovih dana na daskama ovdasnjeg Kamernog teatra; kao diplomski rad studenta rezije ASU Adisa Bakraca.

Rediteljska postavka bila je zasnovana na ispravnom citanju teksta kao arhetipskog obrasca drame zene uhvacene u fatalizam "niceanske majcinske tajne u stomaku". Zato ce mladi Bakrac dramski okvir tragedije naznaciti kroz videozid na sceni; ta je stilizacija bila precizna, jasna i estetski cista, uspijevajuci da kroz nekoliko kratkih scena, u kojima igraju Belma Lizde, Amra Kapidzic i Nermin Tuka, vidljivom i jasnom ucini dramsku ekspoziciju drevnog mita. Ostalo je bilo u glasu, pokretu i tijelu Belme Lizde, jedinog aktera ove teatarsko-filmske postavke koja se pred ocima publike pojavila in-live. Bio je to rijetko vidjen teatarski one-woman-performance u kojem je mlada glumica iskazala svu skalu osjecanja zene - ranjenog cudovista u zastrasujucem ljudskom obliku. Glumacki snazno, uvjerljivo, beskompromisno, bivajuci centrom dramskog mikrokosmosa dovoljnog samom sebi. Ako je sa starim Grcima i Medejom "nasa patnja pocela", a jeste, i ako je u suvremenom teatru autenticnost "krvi i suza" tesko postici, a jeste, onda je Belma Lizde pokazala da, ipak, nasa odviknutost od ljudskog bola i tragedije nije i ne moze biti potpuna.

Medeja u Kamernom teatru je sasvim dovoljna mladom Bakracu za diplomu, a Belmi Lizde zasigurno pozlacena ulaznica za ulazak na ovdasnju glumacku scenu kroz mnogo veca vrata od onih kroz koja je dosad ulazila. (J.D.)

INDEXI: Kameni cvjetovi, Sarajevo, "Halix", 1999

Indexe volimo. Oni predstavljaju zvucnu konstantu naseg odrastanja. Kao i sve nas, rat je i Indexe udario bekhendom koji izbacuje iz trase, rasipa po meridijanima i obrce svijet na neocekivan nacin. Novi poredak mnogi su docekali trazeci sebe u njemu, bicem i tijelom prilagodjavajuci se koncentriranim zahtjevima uzurbane i naglo globalizirane danasnjice. Onako kako nam je bilo prije, nikada nam vise nece biti, sto ne znaci da nam ne moze biti bolje na drugaciji nacin. Novi album Indexa kao da tezi upravo tim starim vremenima, kao da je gradjevina sazdana na 30 godina starom, arhitektonskom projektu, koji prilikom realizacije nije uzimao u obzir nove materijale i nacine izrade. Zato najprije rasvijetlimo poziciju na kojoj cemo ga promatrati; ako ga usporedjujemo sa recentnim bosanskohercegovackim izdanjima, onda su Kameni cvjetovi uveliko nadvisili svoje kolege te pokazali da su njihovi autori - autoriteti par excellence u nasoj muzickoj zbilji. Medjutim, uzimajuci u obzir upravo ovu cinjenicu, dakle visedesetljetni skladateljsko-izvodjacki kontinuitet i kvalitet, koji nas je svojedobno predstavljao na legendarnom Radio Luksemburgu, koji poput kamenog cvijeta odolijeva svim vanmuzickim iskusenjima u ostvarenju svojih dubokih zamisli, posmatranje ovog projekta rezultira i stanovitim razocarenjem.

Prvo sto primjecujemo je narusena stilska ravnoteza uvjetovana izostankom Fadila Redzica, covjeka koji je u konacnom zvucnom identitetu Indexa bio zaduzen za ona aranzerska rjesenja kojima bi se osigurala pitkost projekta. Ovako se isuvise tezak zadatak isprijecio pred Slobodana Kovacevica, da, osim sto je uspjesan autor melodija, vecinu njih i aranzerski obradi. Bodo, kao dijete progresivnog roka, spada u red nesumnjivih muzickih intelektualaca i filozofa. Njegova aranzerska misao krece se u smjeru "po svaku cijenu izbjeci stereotip". Ali, cini mi se, na taj nacin upada u svoj sopstveni stereotip, koji, ako se precesto posjecuje, postaje iritantan. Primjeri za tu, uslovno nazvanu, "prekomponiranost aranzmana" na ovom albumu su Crno bijela pjesma, Leptiru moj te I jos deset. Bas ta pjesma nam donosi njezni uvod na violoncelu, prefinjenu Davorovu vokalnu interpretaciju Sidranovog teksta kroz mirnu melodiju sa ukusom harmonijski zacinjenu, u kojoj se odjednom, bez ikakvog smisla, na mjestu gdje bi karakteristicni refren trebao prerasti u elegantni solo na celu, pojavljuje molski interludij, naglasenog ritma, razlomljene repetirane strukture i zastrasujuceg raspolozenja. Kada bih mogla, izrezala bih ga iz konteksta, spojila refren i solo i prepustila se uzivanju u lijepoj pjesmi. Leptiru moj dozivljavam ovako: nakon citata iz Modre rijeke nastupa napadacki uvod/refren koji se ispreplice sa inace pitomom melodijom. U prvom planu je ritam-sekcija, za koju se u press-materijalu kaze da nikada nije iskazana "mocnija i jaca", mada mislim da nikada do sada nije bila toliko agresivna. U pjesmi je izmjena raspolozenja sve brza, ulazimo u pasus folklornih asocijacija: najprije istocnoslavenska frula, pa fles izmjene dura i mola, da bi nastupila karakteristicna irska melodija, koja ce da preraste u renesansno-pucku igranku, na koju se veze klasicni gitarski solo koji nas vraca na prvobitni refren. Ovakvo (malerovsko) vodjenje autorske misli, tipicno za simfonijsku poemu, svoj rokerski uspjeh moze traziti jedino u atraktivnosti koncertne izvedbe.

Ranko Rihtman nam, kao aranzer, donosi zeljenu vedrinu. Sintetizirane udaraljke koje uvode u remix sentisa Ostrvo upravo su ono sto nam treba - nesto vise sofisticiranog high-techa (koji se u ovoj pjesmi ocituje kroz "tepihe" i dresiranost bubnja) smjestit ce nas u godinu u kojoj jesmo. Izdvajamo skolski primjer dobre motivske razrade (pojacane sazom) u pjesmi -potencijalnom hitu Ruze i suze. Pjesma I bit cu lud nas odmara svojom pratnjom na akusticnoj gitari i duhovitim dijalogom havajske gitare i harmonike. Ipak, Rihtmanu zamjeramo i pokoji previd, kakav su npr. isuvise naivna melodijsko/ritmicka basovska rjesenja, sto je najzornije u pjesmi Pukotina.

Nije nam jasan Alimanovicev razlog da tradicionalnu bosansku pjesmu Snijeg pade na behar na voce donese u sedmoosminskoj taktnoj mjeri. Ovim je napravljena najveca stilska greska na albumu Kameni cvjetovi. Pozdravljajuci odluku Indexa da se okrenu obradi narodne pjesme naseg podneblja, konstatiramo da je svjetska muzicka produkcija bogata nacinima da se tako sto postigne. Medjutim, tridesetogodisnji muzicki renome pojeftinjen je koristenjem istocnobalkanskog neparnog ritma na teatralan (glasno brojanje i bubanj koji svira na nacin makedonskog tapana) i neoriginalan nacin, kakvim su se prije dvadesetak godina sluzili YU grupa ili Dado Topic. S druge strane, dramaturgija pjesme vodjena je iskusno i osmisljeno: nakon produhovljene klavirske improvizacije po osnovama balkanske ljestvice (kako to znaju samo Sinan Alimanovic i Bojan Zulfikarpašic), te Bodinog gitarskog odgovora, slijedi saz u punom svom sjaju (pitam se kako li je snimljen). Takozvani forspil, koji, osim sto upotpunjuje prostor izmedju strofa, ima zadatak i da efektno zavrsi pjesmu, prezentiran je paralelnim kretanjem saza, elektricne gitare i Davorovog glasa, sto je dobro.

Ono sto ovakvim Indexima treba nije izmjena njihove muzicke misli, naprotiv, nedvojben je njihov grandiozni muzicki senzibilitet. Indexima treba neko mlado neovisno aranzersko lice u ulozi korektiva, koji bi izvrsio neophodne updateove i ovaj album iz sredine osamdesetih smjestio u senzibilitet fin de sieclea. Da bi bio "retro", nedostaje mu ona vrsta ulaza u stari zvuk kroz vrata nove tehnologije i savremenog stila. Da bi bio "jugonostalgican", nedostaje mu jasnije izrazena povijesna distanca. Ovako, albumu jos jedino ostaje pridjev "Indexonostalgican".

Vesna Andree-Zaimovic