Gramatika, iz koje je protjerano osobno ime i njegova osobna zamjenica, odgovara politickom konceptu, u kojemu nema mjesta za covjeka, nego samo za kolektivisticku njegovu apstrakciju

U PROSLOM BROJU NA OVOM MJESTU PISAO
sam o kakvim naopakim politickim vrijednostima, koje zastupaju u nas politicari svih "nacionalnih opcija", govori cinjenica da su tako lako u svoj rjecnik unijeli pojam manjinski narodi, manjinski povraci. Primijetio sam, takodjer, kako - njima za utjehu, a na posvemasnju rezignaciju ljudima zeljnim demokracije i civilizacije - u tomu nema razlike izmedju "nasih" i predstavnika medjunarodne zajednice.

Jos je gori slucaj s upotrebom imena naroda. Citamo i slusamo svakodnevno, u novinama, na televiziji, iz usta politicara, novinara, javnih osoba, kako u komotnim i opasnim generalizacijama koriste etnonim u frazama tipa: "Hrvati su uradili...", "Bosnjaci zele...", "Srbi se ne slazu...".

Pojava je postala opca i prozela je sve razine zivota, od konkretne svakodnevnice do odnosa u parlamentima.

Izvjestavajuci o dogadjajima "na terenu", novinari pisu i govore kako su, recimo, "Hrvati u Rastanima presjekli vodovod, pa Bosnjaci nemaju vodu", kako "Bosnjaci sprecavaju povratak Hrvatima u Vares" , ili kako su "Srbi napali policajce u Drvaru"...

Po potrebi, pak, ime naroda zamjenjuje se cinovnicki nezgrapnom apstrakcijom: "hrvatska strana", "bosnjacka strana", "srpska strana". Ona vodi porijeklo iz terminologije rata, patentirane, po svoj prilici, u medjunarodnim birokratskim strukturama koje su organizirale i vodile beskrajne pregovore i predlagale brojne, redom neprovodive mirovne planove. Spremno i svestrano prihvacena u domacoj upotrebi, sada ta apstrakcija, kao ruzni reziduum, sluzi za opisivanje nasega politickoga i parlamentarnoga (ne)zivota.

Iz iste je familije, i s istom kolektivistickom funkcijom, i jezicna nakaza, kojom se kite clanovi drzavnoga predsjednistva. Oni su, naime, clanovi Predsjednistva "iz reda tog-i-tog naroda". Bas tako: iz reda! Uvijek se pitam, osjeti li se ikad itko od njih nekako unizen, ako nista, ono barem povrijedjen u osjecaju dobroga ukusa, tom besmislenom i ruznom sintagmom, koja o narodu govori kao o oglednoj formaciji olovnih vojnika, a o pojedincu-obnasatelju funkcije - kao o jednomu od tih vojnika.

Cak i kad se, doduse veoma rijetko, pokusava govoriti i razmisljati o najosjetljivijemu, ljudski najdelikatnijemu a drustveno-civilizacijski krucijalnom motivu trazenja istine i pravde iz minuloga rata, te pomirenja i restitucije povjerenja, tesko se izlazi iz te matrice. Bolno pojednostavljeno, rijec je o ovomu: i zlocin i zrtva uobliceni su u tom diskursu iskljucivo kao kolektivisticke etnokonfesionalne kategorije, a "istine" su formirane u tri medjusobno autisticka, apsolutizirana oblika. S time, naravno, da se status i dignitet zrtve uvijek priznaje samo "svojoj strani", a zlocin pripisuje nekoj od drugih.

Paradoks takvoga gledanja jest u tomu sto ono potpuno obezvredjuje primarni, individualni moment: konkretnu patnju i stradanje zrtve, isto kao i konkretnost pocinjenoga zlocina i krivice. A kada se to iskljuci, sve postaje samo statistika, samo politika, samo uzajamno pregonjenje, uvijek na rubu mitiziranja i uopcavanja (vlastite) zrtve i (tudjega) zlocina). To nas, pak, sve vise i beznadnije udaljava od onoga u sto se svi zaklinju - od prave istine, i od mogucnosti ponovnog stjecanja povjerenja, neophodnoga za normalnu buducnost.

Politicka i faktografska di menzija istine nije, naravno, moguca bez brojeva i odnosa brojeva, i tu nema smisla ni opravdanja ona vrsta zaborava ili nivelacije, koja bi imala oportunisticku motivaciju. Ali u moralnom i antropoloskom smislu - ma koliko u nasim usima ta poruka jos uvijek odzvanja poput soka - temeljni imperativ jest: prepoznati u svakoj zrtvi zrtvu, i svakoj zrtvi priznati apsolutni pijetet i dignitet. Tu nikakvu ulogu ne moze igrati ni nacionalnost, ni politika, ni statistika. Nije slucajno Shakespeare svoju nezaboravnu lekciju iz elementarne jednakosti u patnji i bolu stavio u usta Shylocku, liku koji ne osvaja simpaticnoscu, ni moralnom ni fizickom.

Taj imperativ ima svoju logiku i kada se gleda s nalicja, iz aspekta zlocina, a da ima i pravnu utemeljenost, odlicno sugerira nedavna izjava Louise Arbour, glavne haaske tuziteljice, da je "i u obrani od agresije moguce pociniti ratni zlocin".

Da oni politicki idioti, koji su u Rastanima presjekli vodovodnu cijev, nisu ovlasteni da to ucine od svih Hrvata na kugli zemaljskoj, pa cak ni u cijeloj Bosni i Hercegovini, nego da su ti "Hrvati" nekolicina ljudi sa svojim imenima, karakterom, eventualno funkcijama, i, sasvim sigurno, interesima - to je, reci cete, notorna stvar, kao sto i jest. No, kada po inerciji vladajucega nacionalnog-stranackog diskursa novine tu jednostavnu cinjenicu saopcavaju izmedju redaka, a u naslovu sugeriraju da je to ucinio cijeli narod, onda je to opasan znak uklapanja u odredjenu politiku. A kada takvu politiku zdusno i u punom suglasju prakticiraju sve nacionalne stran(k)e i njihovi medijski produzeci, ali i nasi medjunarodni civilizatori, onda se ne treba cuditi ako takva nakaradna i natrazna politicka gramatika postaje uobicajenim dijelom svakodnevnoga zargona.

Iz te gramatike protjerana je jednina licne zamjenice - ja, ti, on/ona; u njoj ima mjesta samo za mnozinu Mi, Vi, Oni. A gramatika nije bezazlena, jer ona sve pokazuje. Deformacije i redukcije u njoj, slika su deformacija u politickoj kulturi i politickim konceptima govornika. Gramatika, iz koje je protjerano osobno ime i njegova osobna zamjenica, odgovara politickom konceptu, u kojemu nema mjesta za covjeka, nego samo za kolektivisticku njegovu apstrakciju. Taj "izum" je orvelijanske naravi, i on svjedoci da totalitaristicki impulsi i ceznje nisu mrtvi, ako su mrtva dva njegova grandiozna i strasna ovostoljetna sustava, crni i crveni.