Hemonwood

MADA JA VOLIM DA SE FURAM DA SAM DOBAR
covjek, ratno-emigrantsko iskus tvo proizvelo je u meni izvjesnu vrstu osvetoljubive zlobe. Naprimjer, slika kompletnog "Bayernovog" tima kako pada na koljena nakon sto je sudija odsvirao kraj finala Lige sampiona protiv "Manchester Uniteda", slika arijevskog lica, celicne vilice i plavih ociju, niz koje se kotrljaju suze izdajice, slika porazenog stamenog Lothara Matheusa - sve su mi ostale u dragom i prijatnom i zlobnom sjecanju. Slicno zlobno zadovoljstvo osjecam i dok posmatram povlacenje Vojske Jugoslavije sa Kosova: slike dugih vojnih kolona kako puzu kroz prasinu, slike porazenih srpskih generala cetvrtastih glava ukrasenih okruglim beretkama, slike iscrpljenih vojnika koji, evo, gube vec cetvrti rat uzastopno i vec cetvrti put uzaludno, slika drvenog Milosevica, cije tijelo sve slabije podnosi njegove lazi, kako svojim gradjanima cestita mir - sve je to mojoj zlobnoj dusi melem. Racionalno, kad razmisljam (sto je sve rjedje), ja znam da je sve to veliki, veliki belaj i kijamet, da je previse ljudi nastradalo, da je Kosovo puno masovnih grobnica i porusenih kuca, da u Srbiji ima puno nevinog svijeta, koji - cak i ako je zanesen vlastitim sljepilom i srpskom mitologijom - strada i pati se, i koji ce, nazalost, nastaviti da srlja u nove pobjede dok ne zavrsi u potpunom, gladnom i hladnom mraku. Ali, iracionalno, merak je biti Bosanac, a ne Srbijanac ili "Jugosloven", merak je gledati u kakvu spektakularnu propast vodi rasisticko-nacionalisticka ideologija. Dok je Hitler imao sta pokazati zaludjenim Nijemcima: mape Evrope, marsirajuce disciplinovane kolone, osvojeni Pariz, razne lavor-spektakle, Milosevic ni u jednom trenutku nije imao sta pokazati: zlocin za zlocinom, poraz za porazom, katastrofa za katastrofom, tu i tamo miting i rock koncert - a Srbija raste kao cuna na minus petnaest. I sad kad je usrao srpski Jerusalem i prevrnuo kolijevku srpstva, iz koje je ispalo i ubilo se srpsko nacionalno siroce, iracionalno se cini da je pravda pobijedila. A nije, samo je krivda dobila po guzici. I dok su lijepi i pametni igraci "Bayerna" znali da su izgubili, Milosevic i patrioti mu jos stoje na pomocnom terenu (koji se poklapa sa Beogradskim pasalukom), ganjaju zamisljenu loptu (koju je sudija davno odnio) ispod ugasenih reflektora, prema golu zamisljenog protivnika, i prave se da se utakmica nije zavrsila. Jos malo i cuvar ce ih otjerati sa stadiona, dok neki coskasti general preklinje: "Daj, majke ti, da samo jos jednu opucam na Crnu Goru!"

Najveci poraz, medjutim, sastoji se u tome sto je Milosevic omogucio NATO-u da vidi sta moze uraditi - moze sta hoce i bezbeli ce im se osladiti. U Americi je Milosevicev poraz lako prepoznat kao pobjeda Amerike i NATO-a. Iako podrska za intervenciju nije ni u jednom trenutku bila slaba, trijumf bez americkih zrtava je nesto vrlo blagougodno Clintonu i Pentagonu. Pod jedan, pobjeda je ucutkala sve kriticare, kako republikansku desnicu, koja se iz rutinske mrznje prema Clintonu odupire svemu sto dolazi od njega, do americke neohasisarske ljevice, koja se iz rutinske mrznje prema vojnim saveznistvima nasla u kolohvatu sa militantnim srpskim rasistima. To znaci, da ce, ako zatreba, biti mnogo lakse ponovo intervenisati. Americko javno mnijenje i americki politicari su vrlo ponosni na americku vojsku i milosrdje: mediji su puni vijesti o kosovskim izbjeglicama koje dolaze u Ameriku, gdje ih ceka rodbina i sloboda, kao sto su puni slika trijumfalnog ulaska NATO trupa u Kosovo, gdje ih musava djeca i uplakane majke docekuju kao oslobodioce.

Pod dva, sva prica o opasnostima i ogra nicenjima intervencije pokazala se bez osnova - pod uslovom, naravno, da se radi o vazdusnoj intervenciji. NATO je naucio da moze dobiti vazdusne ratove, te ce biti lako ponoviti slicne operacije, pogotovo sto sad imaju strateski model. Sve bojazni kriticara intervencije da NATO ne zna u sta se upusta postale su nemoguce u slucaju sljedece intervencije protiv Jugoslavije i Milosevica, tih faktora stabilnosti na Balkanu, a i sire. Nakon sto se Zapad vojno suocio sa Milosevicem, sto su izbjegavali posljednjih deset godina, naucio je da i nije tako tesko. Ako je Kosovo bilo moguce samo nakon Bosne, Bosna je postala nemoguca nakon Kosova.

Pod tri, slobodarska Srbija je sa svih strana okruzena: SFOR u Bosni, KFOR na Kosovu, NATO u Makedoniji, Crnogorci u Crnoj Gori, Madjarska u NATO-u - Milosevic i Velika Srbija vise nemaju kuda. Bjesnilo prouzrokovano rasistickim zlom i nacionalistickom mitologijom usmjerice se prema unutra - i neka im je Bog na pomoci. Svijet ce gledati kako se Velika Srbija (koja nikad nije bila ni blizu postojanja) raspala na pasaluke, koji ce trgati natrule udove jedni drugima, vidjece kuda vodi vjera u genetske predodredjenosti, i valjda ce barem malo nauciti sta se moze uraditi da se genocidi sprijece.

Otud iracionalno zadovoljstvo ne valja. Ne valja zato sto se cini da smo "mi" apsolutno pravi, a "oni" apolutno krivi, sto onda znaci da je "u nas" rasizam nemoguc, da je to endemska naklonost ljudi sa izvjesnim prezimenom. Milosevicev katastrofalni projekat, zemlja zasnovana na iskljucivosti zamisljene genetike i odsanjane istorije, samo je jedna od mogucih posljedica - iako mozda najgora - nacionalisticke proizvodnje identiteta. Iracionalno trijumfalno zadovoljstvo zbog propasti milosevicevskog ludila ne valja jer se onima koji trijumfuju moze priciniti da su bezbjedni, zasticeni od vlastitog ludila i vlastitih katastrofalnih projekata.