Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine, koji je najvisa sudska instanca u BiH i svojevrsno istureno odjeljenje suda pred kojim procese mogu voditi drzavljani zemalja clanica Evropske unije, presudio je 11. maja u procesu izmedju Islamske zajednice BiH i Republike Srpske. A prema presudi, manji je bosanski entitet duzan izgraditi svih 15 dzamija - koliko je u Banjoj Luci do jeseni 1993. bilo muslimanskih bogomolja - s tim sto sedam njih treba poceti graditi hitno: Ferhadiju, Arnaudiju, Gazanferiju, Sefer-begovu, Hadzi-Pervizovu, Stupnicku i Hisecku. Prema istoj odluci, vlasti RS-a duzne su "podnosiocu prijave" omoguciti da na lokacijama na kojima su bile dzamije podigne zastitne ograde. Takodjer, Srpska je obavezna da se na njihovim lokacijama uzdrzi od bilo kakve gradnje te da unisti sve sto je tokom rata i kasnije dignuto tamo gdje su bili minareti, turbeta i mezarja. Uza sve, srpske su vlasti Domu za ljudska prava duzne do 11. septembra javiti sta su sve poduzele kako bi se naredba ispostovala.

Tako je konacno okoncan proces zapocet jos cetvrtog decembra 1996. godine i tako je, ili bi barem moglo, otpocelo novo razdoblje u bosanskoj duhovnoj i religijskoj obnovi. Markirani su ovom odlukom krivci za uklanjanje svih bosnjackih tragova iz Krajine, i ukoliko RS ispostuje odluku - a, s obzirom na autoritet Doma, morala bi - radovi na Ferhadiji znacit ce jedan od njihovih najvecih poraza.

Sve svoje odluke, sem one o hitnoj izgradnji sedam dzamija, Dom za ljudska prava donio je sa 11 glasova za i dva protiv. Ta dva pripadaju srpskim sudijama (odluke donosi osam stranih i sest domacih pravnika) Miodragu Pajicu i Vitomiru Popovicu. Pajic i Popovic su svoje neslaganje obrazlozili i nevjerovatnom teorijom kako svi Muslimani u BiH nisu vjernici, pa je Islamska zajednica morala imati ovlastenje da zastupa samo one kojima su rusenjem ovih dzamija direktno uskracena prava na ispoljavanje vjerskih osjecanja!? Takodjer, istakao je dvojac RS pravnika, unistavanje 15 dzamija i "navodno ubijanje i protjerivanje i raseljavanje Muslimana u regiji" dogodilo se prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pa prema tome Dom za ljudska prava nema nadleznosti za bavljenje tim dogadjajima. I laiku za pravo je medjutim jasno da, pored toga sto je tuzba podnesena nakon Daytona, Dom ima apsolutno sve ingerencije da se bavi predmetom IZ vs. RS, jer su, ako nista, i nakon susreta u bazi Wright Patterson, rijetkim banjaluckim muslimanima uskracena elementarna ljudska i religijska prava. Prosto: u Banjoj Luci dzamija jos uvijek nema.

Bivsi nacionalni magazin u raspadanju, Ljiljan, na svojoj drugoj stranici posljednjeg broja donio je fotomontazu fotografije na kojoj je urednik lista Slobodna Bosna Senad Avdic sa crvenim fesom na glavi, uz neuspjesni pokusaj rimovane sprdnje na njegov racun: "Bio na slobodi, ili u zatvoru, dozivio radost, ili stres, uvijek nosi fes." Uspjesniji dio fotomontaze predstavlja reklama: "Samostalna zanatska radnja FESOVI BAKIR ALISPAHIC".

Ocito, kao odgovor na niz Avdicevih preciznih ocjena o novoj uredjivackoj politici Ljiljana, bivsi nacionalni magazin ga je odlucio podsjetiti na period kada su jeli (preciznije: i pili) sa istog lonca. Radi se o ratnom razdoblju kada je stranacko-policijski aparat pod vodjstvom tadasnjeg ministra policije Bakira Alispahica, i njegove svastike u Upravnom odboru, Senadu Avdicu pokrenuo propali pamflet sedmicnik Bosna. Poruka Ljiljanove fotomontaze dobija na paradoksalnosti, a to joj je, ocito, i bio cilj, cinjenicom da se Avdic i njegov nekadasnji nalogodavac i finansijer sada srecu - na sudu.

Uoci obiljezavanja cetvrte godisnjice srebrenicke tragedije, clanovi Povjerenistva SDA za Srebrenicu te Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje ponovo su pokrenuli kampanju za gradnju grandioznog spomen-obiljezja za oko deset hiljada zrtava iz ove opcine. Zanimljivo je da se kao lokacija najcesce pominje Staric kod Kladnja, dakle isto ono mjesto na kojem je prosle godine, u organizaciji vrha SDA i IZ BiH, klanjana kolektivna dzenaza nastradalim Srebrenicanima.

I tada je bilo protesta porodica poginulih i nestalih da nema nikakvih razloga da se bilo sta u vezi sa Srebrenicom obiljezava u Kladnju. Godisnjice tragedije treba, po njihovom misljenju, obiljezavati u Baljkovici kod Sapne, gdje je izvrsen proboj oko tri hiljade boraca i civila iz Srebrenice i gdje ih je jos toliko ostalo i nastradalo u srpskom obrucu zbog neadekvatne pomoci visih komandi Armije BiH. Valjda bas zbog toga funkcioneri lokalne SDA te sarajevske Centrale ne zele ni da pominju Baljkovicu.

Medjutim, u novije vrijeme daleko vise od zaobilazenja Baljkovice cudi izbjegavanje vladajucih struktura da planiraju gradnju spomen-obiljezja u samoj Srebrenici, pogotovo sto je zapoceta implementacija multietnicke vlasti. U vezi s tim zanimljiv je komentar Hakije Meholjica, jednog od ratnih komandanata a sada predsjednika SDP-a Srebrenice: "Niko ko nije pitao moju majku i moje dvije snahe ne smije za moga oca i dvojicu brace, koji su nastradali, praviti spomenike u Kladnju. Nakon svega sto su nam uradili, ovi iz vrha bi sada na osnovu tih zrtava pravili sebi neke 'male cabe'. To mozda treba, ali u Srebrenici. Pa zar oni ne misle vracati narod tamo? Kud ces vecu i bolju 'cabu' od povratka u Srebrenicu i zbog mrtvih i zbog zivih, zbog vjere i zbog Bosne."

Vrhovni sud Federacije BiH nalozio je novo sudjenje trojici Arapa, osudjenih na Kantonalnom sudu u Zenici zbog eksplozije automobila-bombe u Mostaru 18. septembra 1997. godine. Ahmed Zuhair Handala (osudjen na 10 godina zatvora u odsustvu), Ali Ahmed Ali Hamad Ubejda (osudjen na osam godina zatvora) i Nebil Ali Ali Hila Abu Jemen (osudjen na sest godina zatvora) proglaseni su u septembru 1998. krivim za teska krivicna djela protiv opce sigurnosti i imovine. Vijece Kantonalnog suda u Zenici odbacilo je u presudi optuzbu Kantonalnog tuzilastva u Zenici da su Handala, Ubejda i Abu Jemen djelovali kao teroristicka grupa. Vrhovni sud Federacije je ukinuo ovu presudu, kako Dani nesluzbeno saznaju, "zbog povrede objektivnog identiteta optuznice". Prema nesluzbenom tumacenju, Vrhovni sud je presudio da je prvostepeni, Kantonalni sud mogao samo da ili prihvati ili odbaci optuzbu o terorizmu u ovom slucaju. Sudije Vrhovnog suda su, prema istom objasnjenju, istovremeno potvrdile dio prvostepene presude zenickog Kantonalnog suda kojom su svih optuzbi za terorizam u ovom slucaju oslobodjeni Khaled El Seif zvani Sulejman i Abdulah Ba Awra zvani Husejfa.

Nedavno su najavljene izmjene Zakona o Vrhovnom sudu kojima se prosiruje nadleznost ovog suda kao prvostepenog za sudjenje najtezim krivicnim djelima poput terorizma. Stoga, trenutno nije moguce procijeniti da li ce novo sudjenje za eksploziju auto-bombe u Mostaru biti ponovno odrzano u Zenici - kao mjestu gdje je pripremljena auto-bomba, Sarajevu - kao sjedistu Vrhovnog suda, ili Mostaru - gdje je bomba eksplodirala. Ranije, tokom sudjenja u Zenici, optuzeni su izjavili za Dane da je njima svejedno gdje ce biti sudjenje samo da bude posteno.

Kako javlja Human Rights Watch, izdavac kosovskog dnevnika na albanskom jeziku Koha Ditore Veton Surroi i urednik engleskog izdanja ovoga dnevnika Dukagjin Gorani zivi su i nalaze se pod zastitom britanskih snaga iz sastava KFOR-a u Pristini. Isti izvor navodi kako su Surroi i Gorani tokom akcije "Zajednicka snaga" boravili skriveni u kosovskoj prijestonici. Za to vrijeme, njihove su kolege u Makedoniji ponovo krenuli sa stampanjem Kohe, cija je distribucija zapocela u Albaniji (10.000 primjeraka) i ponovo na Kosovu (2.000 kopija).

LICNOST U FOKUSU

Zaprepastenost sa kojom je javnost docekala stavove Ureda visokog predstavnika, koji je povodom spora oko odigravanja fudbalskog meca izmedju "Veleza" i "Posusja" reagirao kao ogranak HVIDRA-e, pokazuje dvije stvari: prvo, puno ljudi u ovoj zemlji jos uvijek vise interesira fudbal nego Aneks 7 Dejtonskog sporazuma; drugo, iznenadjenost sa kojom je docekan stav Ureda visokog predstavnika pokazuje potpuno odsustvo svijesti o nacinu na koji se ovdasnji protektori odnose prema, ipak, puno vaznijim stvarima od pomenute utakmice, poput povratka prognanih u zapadni Mostar ili brajkovicizacije Aluminijskog kombinata.

Nakon NATO-intervencije na Kosovu ucinak Velikog Protektora Carlosa Westendorpa u Bosni i Hercegovini se mora mjeriti sasvim drugim arsinima. Stara mjerila (ne)ucinkovitosti medjunarodne zajednice su omogucavala spanskom diplomati da se njegovi i najminorniji ucinci slave kao epohalna dostignuca. Olaksanje zbog prestanka ratnih grozota i zahvalnost svijetu na tom angazmanu za posljedicu je imalo stvaranje autisticke javnosti u Bosni i Hercegovini. One koja je u stanju slaviti Visokog predstavnika, nesposobna pritom sagledati rezultat koji se dobija uporedjivanjem njegovih "bozanskih ovlasti" i rezultata koje je u Bosni i Hercegovini postigao tokom svog mandata.

Naravno, pogresno bi i nepravedno bilo optuzivati jedino tim koji predvodi spanski diplomata za vise nego skromne ucinke u dosadasnjoj cetverogodisnjoj primjeni mirovnog sporazuma. Svakako, najveci dio odgovornosti lezi na kriminaliziranim nacionalnim oligarhijama na vlasti. No, tesko je ne primijetiti da i oportunizmu Carlosa Westendorpa itekako prija hladovina koju mu pravi neodgovorna i nekompetentna bosanskohercegovacka vlast na svim nivoima.

Bosna i Hercegovina nema razloga da zali zbog skorog Westendorpovog odlaska. Ovu zemlju treba otrgnuti iz kandzi primitivnih nacionalista i srednjeg vijeka, a taj zadatak moze obaviti samo protektor koji nece nalaziti razlicite alibije za nekoristenje ingerencija koje su mu date. Cika Jova Zmaj je pjevao: Ko uradi mnogo, a mogao je vise, malo mu se pise. Zato, adio, Carlos!

RIJEC U FOKUSU

Svibanj i pocetak lipnja obilovali su kisama i hladnocom, tako da nismo ni primijetili da smo usli u ljeto.

Dugo vec nase tijelo treba opustanje, nasa dusa stremi jugu. Hoelderlin je, doduse, sanjao o jugu kad mu sve koze vec nisu bile na broju. A jesu li nama! Malo ce nas otici ikamo, a i oni koji otputuju, vratit ce se umorniji nego sto su bili. Nekidan slusam razgovor dviju gospodja u tramvaju: "Poslali smo kcerku na tecaj engleskog u London, mjesec dana - tri tisuce maraka, tako da od naseg odmora nema nista." "A mi smo odlucili ovog ljeta renovirati stan." Besparica i patriotizam izbrisali su sve nase ljudske navike.

Visoki drzavni cinovnik na radiju izjavljuje: "Zbog stalnih obveza prema domovini, vec pet godina nisam imao ni dana odmora." Kronicno smo umorni - od rata, od silnog zla sto nas okruzuje, oskudice, godina, od neispunjenih obecanja, od uzvisenih rijeci sto su bas za vrijeme naseg trajanja izgubile svaki smisao.

Ali odmarati se ne znaci nista ne ciniti, odmor Boga nakon stvaranja svijeta smatra se stvaralackom stankom. Sedmi je dan u svezi s prvim, pocetak i kraj spajaju se i kozmicka energija kruzi u posvemasnjosti. Odmor je nagrada za neko djelo, njegov zavrsetak. Odmor se smatra kao stanje uravnotezenosti i cjelovitosti (J. Chevalier, A. Gheerbrant: Rjecnik simbola, Zagreb, 1989.). Medjutim, ove opcenitosti doimlju se poput kakve pedagoske poeme ili mirovnjackog disputa u prostoru odredjenom za trpljenje i zrtvu. Gdje je zivot dodijeljen kao puko prezivljavanje kroz teski rad i kuluk, kroz rat i glad - smrt se dozivljava kao odmor i pocinak. Vele da je jedna starica u Hercegovini na samrtnickoj postelji molila da joj tri dana tijelo ostave nepokopano. "Da se malo odmorim", bila je njena posljednja zelja.

Poznavao sam covjeka koji je vjernost svom poduzecu izrazavao tako sto nikad u svom radnom vijeku nije htio koristiti ni dana godisnjeg odmora. Poduzece je prosle godine privatizirano i nakon toga otislo pod stecaj, a on je sad prisiljen naknadno iskoristiti sve propustene godisnje odmore. Odmor se stalno dozivljava kao odlazak nekamo, iz svoga grada, obitelji, iz svoje koze, nekamo gdje cvate i mirise, gdje se dise punim plucima. Zivot je drugdje, rekao bi Kundera, a ovo sto zivimo samo je medjufaza, cekaonica na zeljeznickom kolodvoru u koji uvijek ulaze pogresni ili nama nedostupni vlakovi.

Fonetska struktura rijeci "odmor" vrlo je slicna strukturi imenice "more". Najcesca zelja zitelja opsjednutih gradova izrazavala se cetveroslovnom magicnom formulom: m-o-r-e! Dubrovnik, Brsecina, Zivogosce, Igalo, Ston... A tek otoci! Brac, Hvar, Korcula, Lastovo, Solta... Kasne osamdesete, negdje u zatonu na makarskoj plazi, tajna ispisana na mesnatom listu agave...

Nakon deset godina na istom mjestu bacam se u valove da sperem sa tijela ljagu godina, prah ludila posljednjeg desetljeca milenija. Doista, sve je propalo, potonulo u dubinu. Navecer setam sam, udisuci mirise cetinara i joda i slusam iste pjesme u basti restorana.

Na rivi srecem ljude s kojima razmjenjujem konvencionalnosti. Ponekad, s poznanicima igram sah, ili karte i pomislim da smo svi mi nesporazum, samo lesevi u pokretu. Razgovaramo o svakodnevnim problemima, s cestom primislju da je drustvo propalo, da se nad Atlantidom sklopio val oceana. Potom pijemo tesko crno vino i velicamo ljepotu zena koje su nas nekad cekale u zatonu. Jutrom zaticem tvoje stope sto se gube u pijesku.