PUNO SE DRZALO I DO SKOLSKIH FOTOGRAFIJA.
U pola casa banula bi dvojica s kamerom. Mi bismo se poredali uza zid. Najvisi ucenici stali bi na stolove, oni nizi na stolice, a najnizi bi stajali na podu. Na prvoj slici svi su bili ozbiljni, a na drugoj smo se trebali smijati. Poslije bi razredni blagajnik skupljao novac za slike, a nakon sedam dana dolazio je jedan od one dvojice i donosio fotografije. Tada bismo vidjeli da je netko nekome prstima pravio magarece usi na glavi, vidjeli bismo koliko su neki od nas debeli, a koliko je nekima velika glava. Sve bismo to vidjeli, a onda smo razredne slike donosili kuci. Mame i tetke stavljale su ih ispod stakla na kredencima s kristalom, gdje su nase skolske slike stajale godinama, cesto sve do onoga dana kada bi na kredit kupovali nove kredence i ormare. Tada bi skolska slika bila spremana u kutiju od muske kosulje, medju porodicne fotografije i slike nekih davnih vjencanja na kojim vise nitko ne prepoznaje mladozenju i mladu.

Kutije od muskih kosulja bile su grobovi za uspomene. Kada bismo ih nakon godina i godina jednom otvorili, shvacali smo koliko je toga zauvijek izgubljeno i zaboravljeno i kako smo se nekad davno sekirali oko stvari kojih se danas ne mozemo sjetiti. Bilo je cudno gledati lice koje vise nije tvoje, a nekad je bilo, uz lica djecaka i djevojcica, danas odraslih ljudi. Neke od njih jos uvijek sreces na ulici, ali ne izgledaju kao na slici. Izrazi njihovih lica ostarili su vise nego sama slika. I onda ti se ucini da je skolska fotografija, ustvari, slika Svijeta kad je bio mlad. Nista kao ta fotografija ne prikazuje tako daleku i duboku proslost. Bas nista na ovom svijetu nije takva proslost kao sto proslost jest slika naseg razreda.

Treci dva razred Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" slikao se u skolskoj godini 1974/75., zajedno sa svojom uciteljicom Sofijom Istuk. Po kaputima koji se vide u pozadini sudimo da je bila rijec o zimi. Na poledjini fotografije su potpisi svih ucenika. Vecina imena nije zaboravljena, ali postoje dva ili tri imena kojih ces se jedva sjetiti i jedno o kojem ne znas nista, toliko nista da bi mogao samo slegnuti ramenima kad bi te netko za njega pitao. To ime je: Ana-Marija Medic. Pise bas tako, sa crticom i sa c. Ta Ana-Marija je u treci dva dosla u oktobru ili novembru te godine iz neke druge skole, a nakon manje od mjesec dana otisla je, njezine stranice u skolskom dnevniku prekrizene su s dvije tanke crte koje je uciteljica povukla uz pomoc ravnala, lenjira ili - joj lude i zaboravljene rijeci - lenijara. I vise nikakvog traga od Ane-Marije Medic nije bilo. Postoje vjerojatno ljudi u cijim se zivotima i povijestima pojavila, ali u ovom zivotu i ovoj povijesti o njoj se vise nista ne zna. U prirodi svake povijesti jest da je pisana na osnovu jednog jedinog iskustva, kao sto je i svaka fotografija slikana iz samo jednog rakursa. Tek, moze se reci da se Ana-Marija Medic u povijesti pojavila samo da bi popunila mjesto na jednoj razrednoj fotografiji.

Tri godine kasnije, sada vec peti dva razred opet se slikao. Lica su vec bila odraslija, na muskima se vidio onaj pretpubertetski ocaj, smijesni grc koji nas je prijecio da se smijemo, a na zenskima se prepoznavala boja i smisao spola, kao da su se te dvanaestogodisnje djevojcice slikale da bi se nekome svidjele. Malo po strani je strogo lice nastavnika srpskohrvatskog jezika Abdulaha Sahmanovica, koji je generacijama ucenika bio strah i trepet. Cim se poslo u peti razred, odgovaralo se na pitanje - a ko ti predaje srpski, pa kad bi ti rekao - Sahman, slijedila je reakcija koja se ne da prepricati, a ni usporediti. U ocima sugovornika vidio si sazaljenje pomijesano s uzasom. Tih godina cinilo se da je covjecanstvo mehanicki podijeljeno na sretnu i nesretnu polovinu. Sretnoj polovini srpskohrvatski je predavala Lazicka, a matematiku Pava, a nesretnoj su predavali Sahman i Kalaitovicka.

Nakon sto prodju godine i covjek ulazi u svijet odraslih i u svijet u kojem strah i trepet vise nisu personalizirane kategorije, pocinje i prema tim ljudima osjecati nesto drugo. Recimo, taj Sahman i nije bio tako strasan covjek. Prije bi se moglo reci da je bio tuzan i da su mu glupa djeca isla na zivce i da nije razumio djecu koja ne uzivaju u citanju i koja ne shvacaju da je Gorski vijenac nesto najljepse i najpametnije sto je ziv covjek mogao smisliti. Sahman je vjerovao da knjige razlikuju ljude od pasa, macaka i medvjeda. Rodjenjem je bio iz Plava, zivio je u ulici Fadila Jahica Spanca, a umro je onoga ljeta kada su se ucenici osmoga dva vec upisivali u srednju skolu. Zbog necega je vazno u ovoj povijesti Sahman zapamtiti Sahmana kao dobrog covjeka. Strogo je skandirao: "Svijet je ovaj tiranin tiraninu, a kamoli dusi blagorodnoj." Ucenici su ga tupo gledali, strepeci da ih ne upita sto znace te rijeci. Sahman je umro u moru kod Zaostroga. Vjerojatno ga je ubio infarkt. Lijepo bi bilo vjerovati da samo dobri ljudi umiru od srca.