DARIO DZAMONJA, PISAC

DANI: Zivotna prica Darija, "po nacionalnosti Dzamonje", kako stoji u biografskoj biljesci Vase knjige Donji ves, zadnjih se 10 godina odvijala izmedju Sarajeva i Sjedinjenih Drzava. Je li to vesela ili tuzna storija?

DZAMONJA: Ne znam, ali znam da je jako jednostavna. Prezivio sam, kao i vecina Sarajlija i gradjana ove drzave, sve uzase rata, samo je za mene to krace trajalo. Uvijek posteno kazem "pobjegao sam iz Sarajeva", u julu 1993, tako da sam ipak bio postedjen nekih stvari.

DANI: Jeste li sad postedjeni trauma postratnog perioda?

DZAMONJA: A, to za stan. Ja sam u Americi sve vrijeme imao garancije za posao i stan. To je osnovno svugdje u svijetu. Kad sam napustao Ameriku, moja zena Amerikanka uopce nije mogla shvatiti da je moja odluka da idem u Sarajevo definitivna. Pokusao sam joj objasniti - a koliko je ona shvatila, nisam siguran - da vise volim umrijeti u Sarajevu, kao pisac nego u Americi kao konobar ili kuhar. Druga je stvar da sam tamo ostavio dvoje djece a da nisam pojma imao koliko ce mi nedostajati. Sada se svaku noc budim u znoju i premisljam jesu li te moje odluke bile pogresne... molim vas da ovdje s tim stanemo jer jako mi je tesko o tome govoriti.

DANI: Ipak ne mozemo pobjeci od nostalgije: oni sto su u Sarajevu isli bi vani, oni sto su vani pate za Sarajevom?

DZAMONJA: Mislim da su ljudi olako isli preko bare, u velikom neznanju, privuceni famoznim americkim standardom. Ne znam kako je u Evropi jer imam americko iskustvo. Uvijek kazem da bi Amerika bila savrsena zemlja za mene da sam otisao kad mi je bilo 18 ili 20 godina i da se nisam dvaput zenio. Ovi koji hoce da se vrate a tamo imaju porodicu ili posao i stekli su neku rutinu, pravo da kazem, iako ne bih htio da ovo antipatriotski zvuci, ne bih im preporucio da se vracaju. Pogotovo mislim na parove koji imaju djecu, jer je Amerika najbolja zemlja za edukaciju. Americka politika zaista stvara strucne kadrove. Nasa politika je istjerivanje strucnih kadrova.

DANI: Znaci li to da je, ipak, bolje biti americki kuhar nego bosanski pisac?

DZAMONJA: Ne, to nije istina. Kad govorim o Americi, imam na umu da je to surova zemlja u svakom pogledu. Ovdje, ako nista, imam sansu da redovno objavim pricu u novinama. Tamo si egzoticna lutka kad si uspjesan pisac. Jedan moj prijatelj, Chris Merrill, posudio mi je agenta da moje price i tekstovi idu preko njega i ja sam cekao da li ce neka izdavacka kuca prihvatiti moj rukopis. To bi bilo savrseno, jer prosjecna americka primanja jedne porodice su oko 36 hiljada dolara godisnje, a ja bih, da mi je prihvacen rukopis, mogao dobiti 40 hiljada dolara predujma da ga zavrsim, a poslije sve zavisi od ugovora i procenta. Ovdje pisci kukaju da se ne moze zivjeti od pisanja. I u Americi su rijetki pisci koji zive od pisanja. Oni rade kao konji u fabrici, negdje, a u slobodno vrijeme pisu i nadaju se lutriji da ce im knjiga biti prihvacena. Tek onda ide prica o ugovoru. Jedino dobro sto sam ponio iz Amerike je da sam naucio da radim zaista tesko, i da sam spreman da ovdje radim iste te poslove, ali ovdje niti ih ima niti su placeni.

DANI: Koji su to poslovi?

DZAMONJA: Bio sam cuvar u ludnici. Brinuo sam o sest ljudi u jednoj privatnoj kuci, davao im lijekove, prao ih, kuhao, cistio. Radio sam 24 sata dnevno, a znalo se desiti da u 9 sati podijelim lijekove, smjestim ih u krevete, i kad taman dahnem dusom, neko kuca na vrata moje sobe da pita kad ce dorucak. Radio sam u tvornici, ja to zovem Kljuc, to je bila dobra firma. Radio sam konobarske, kuharske poslove, cak sam skidao trnje s ruza za St. Valentine's day... Radio sam na branju grozdja. To je seoski posao. Dobro je bilo sto si imao vina koliko hoces, ali je vino ocajno, pa nisam koristio tu privilegiju.

DANI: Kako Sarajevo izgleda njegovom pjesniku godinu dana nakon sto se odlucio vratiti u njega?

DZAMONJA: Pa, fala. Sarajevo je isto, samo se struktura stanovnistva promijenila. Izgubio sam puno prijatelja u ratu, zauvijek, a puno je ljudi otislo, tako da je tesko samom sebi objasniti da, recimo, udjes u "Park" kafanu ili "Cyrano" i ne vidis nijednu poznatu facu. To su stvari koje tesko padaju, ali izgleda da se Sarajevo oporavlja.

DANI: Je li moguce ocijeniti nasu knjizevnost u posljednjih nekoliko godina?

DZAMONJA: Razocaralo me. Ljudi su, izgleda, potrcali, pogotovo ovi mladji pisci, da iz rata, kao i svi, nazalost, izvuku neku korist. Narodilo se novokomponovanih pisaca, knjizevnika, pjesnika, koji su proveli mozda tri dana kod Cace na kopanju i koji daju sebi za pravo da to neko svoje zivotno iskustvo stampaju, i sto mi je potpuno apsurdno, da imaju neciju podrsku. Oni uvijek mogu, kao sto je to bilo prije rata, da sve svoje neuspjele netalentovane pokusaje sami plate.

DANI: Ekskluzivnost i pravo na spregu "lose politike i jos gore knjizevnosti" uglavnom drze stariji a ne mladji pisci...

DZAMONJA: Dobro. Mislim da su svi oni sami sebe pokopali kao pisce, jer ja nisam vidio da je ista dobro iz toga izaslo. Opet kazem da sam odsustvovao pet godina, tako da sam potpuno bio van svih tokova. Ali ono malo sto sam procitao, ne vidim da su se usrecili. Ne znam koliko je njihova politika i koliko su njihove stranke sretne s njima. Ja mislim da je to jedan potpuni debakl i politike i knjizevnosti.

DANI: Novinarstvo?

DZAMONJA: To je takav neprofesionalizam da je to, zaista, sramota. Vjerujem da postoje kadrovi koji se mogu, ako nista obuciti, a ne onako ad hoc primati. Evo primjera: javlja se neka novinarka, ne znam joj ime, naravno, kad su bila iskopavanja leseva iz masovnih grobnica u Srebrenici i kaze: "rezultati su mnogo bolji od ocekivanih". Sto znaci: vise je zrtava nego sto se ocekivalo. To je morbidno i stupidno. Ne znam je li morbidnije ili stupidnije. A nije ni ona kriva. Postoje instance u novinarstvu, od urednika do lektora. Pustiti takvu stvar nije samo njena krivica, nego cijelog novinarskog sistema. S druge strane, sramotno je da ima toliko antagonizama medju novinarima i medju listovima. Ja mislim da prvenstveni cilj treba biti da se borimo za neko bolje, pravednije, naprednije drustvo.

DANI: Je li Dario Dzamonja prvi autenticni urbani pisac iz Sarajeva?

DZAMONJA: Mislim da kroz sve moje price provejava, sto je Marko Vesovic dobro napisao u svojim recenzijama, taj osjecaj samoce pisca suocenog sa svijetom, koji prenosi svoja iskustva nekome ko hoce da ih prihvati. S druge strane, meni je najveci kompliment kad mi neko procita pricu, tekst, clanak u novinama i kaze "jeb'o ono, ono bih i ja znao napisati". Pa, niko ti ne brani, probaj. Postoje sjajni, da kazem seljacki pisci, samo da navedem Branka Copica. Bog ne moze reci da je los pisac. E, to sto je on zivio u sad nezeljenom vremenu i sto je bio drzavni pisac, to uopce ne umanjuje vrijednost njegovih pripovijetki, romana. Ali, ima tu nesto: ja sam jos pred rat za svoju knjigu koja se zvala Drugo izdanje dobio godisnju nagradu kuce "Veselin Maslesa" i to je objavljeno, da bi poslije povukli odluku. Ne mogu da se otmem utisku da tome nije kumovao jedan clan zirija, dokazani zlocinac Vojislav Maksimovic.

DANI: Nedostaje li nasoj knjizevnosti sistema?

DZAMONJA: Ne znam zasto bi bilo sistema. Francuski novi roman nije imao nikakvog sistema. Nije jednostavno uvoditi sistem u knjizevnost, to je pokusao socrealizam, a nista dobro nije ispalo iz toga. Ili ja nisam nista dobro odatle procitao a smatram se dobrim poznavaocem ruske literature izmedju dva rata. Jedini pisci koji su tada pisali dobre knjige bili su oni koji nisu podlegli pod rudu socrealizma, od Hlebnjikova, Bulgakova, da ne nabrajam dalje. Knjizevnost ne smije da sluzi sistemu, a sistem ne smije da potiskuje knjizevnost. To je valjda jedina vrsta sistema koju treba uvesti.

DANI: "Nelijeganje na rudu" sadasnje vlasti je jedan od sigurnijih nacina da se dobro pise. Jednom ste izjavili da je Nedzad Ibrisimovic Vas prvi literarni idol, a prije par sedmica objavili ste pricu pod naslovom Ugursuz, koja lici na obracun s njim...

DZAMONJA: Ne, ne bih slozio da je to obracun s njim. U toj sam prici napisao da je Nedzad od mojih najranijih radova uvijek govorio - ako hocu da budem pisac, treba samo da pisem istinu. To je nekima licilo, obzirom na sadasnji i danasnji Nedzadov politicki stav, na obracun s njim. To nema nikakve veze. To je prica iz nekog drugog zivota. Ja nisam pisao o Nedzadu Ibrisimovicu, ja sam pisao o Ugursuzu. Treba da se stavi u kontekst godina kad je on pisao Ugursuza. Nigdje se, pritom, ne kaze da je to o Nedzadu Ibrisimovicu. Normalno da sam ja to tendenciozno napisao, ali mislim da to nije nikakav obracun. Ne znam zasto su se ljudi bas toga okacili.

DANI: Valjda zbog toga sto ste dugo bili nerazdvojni prijatelji pa ste nakon svega zavrsili na razlicitim stranama: Dzamonja dosljedno vjeran svom backgroundu sarajevskog buntovnika i marginalca, a Nedzad, uglavnom, kao politkomesar i apologet nove vlasti.

DZAMONJA: Ja se apsolutno ne slazem sa njegovim stavovima, od pokusaja da se oformi bosnjacki PEN klub, do njegovih zaista bijednih knjizevnih pokusaja kroz sve ove godine rata, mada to traje i od prije rata. Ne vjerujem da je to moj obracun s njim, vjerujem da smo mi ostali prijatelji. Ja sada sjedim u kafani, a on ima svoje stavove prema vjeri. To se ostavlja za kucu, jer anatemisati nekoga je malo licemjerno, pogotovo od covjeka koji je prosao kroz pakao alkohola i kroz mnoge lose stvari u prethodnom sistemu. Necu da kazem ni to da sam protiv SDA, zato sto ja nisam u njoj. Nisam ni u jednoj stranci nikada bio, niti cu ikada biti. To sto je on u SDA, to je potpuno licno opredjeljenje, ali ako on nekome cini zlo, onda nije, po meni, ni dobar predsjednik udruzenja, ni dobar musliman ni dobar covjek. A, eto, ne znam sto nam je trebalo pominjati njega.

DANI: Mozda zato sto je u ovom gradu prepoznat kao Faust koji prodaje dusu umjetnika za socijalni i ekonomski status.

DZAMONJA: On je za medije i za dosta ljudi upravo sinonim toga. Kao sto sam ja napisao, u tom, kako vi rekoste, obracunu s njim, on je za mene jedan drugi Nedzad. Uvijek mogu napraviti distancu prema ovome Nedzadu i onome Nedzadu kojeg znam i volim, kojeg sam cijenio i obozavao, i s kojim sam imao toliko lijepih trenutaka u zivotu i nadam se da ce ih biti jos.

DANI: Ako vas ne zavadi zli duh carsije. Kako objasnjavate pojavu da se u ovom casu za nekim od stolova u sarajevskim bastama vodi borba literarnih "argumenata" tipa: "Avdo Sidran i Daco Dzamonja su pijanci, Damir Uzunovic i Goran Samardzic su ukrali pare da sebi otvore knjizaru, Miljenko Jergovic je ovakav"... Hocu da pitam: zasto smo surovi prema svojim talentima?

DZAMONJA: Ne znam. Ali znam da je to potpuno besmisleno. Cijeli svijet zna da je Proust bio peder, ali ne mozes sad reci da mu zbog toga knjige ne valjaju. To je toliko primitivno, toliko glupo, da ja nemam rijeci. Evo, ja puno cijenim Miljenka Jergovica kao proznog pisca i kao kolumnistu, i ne mogu sad pricati o Miljenku zato sto zdere k'o svinja. Ja ga pitam sta ces Miljenko popit', on kaze "sendvic". Da ja sad pricam protiv njega zbog toga, to je potpuni primitivizam i idiotizam.

DANI: Jergovic Vas je prvi i nazvao "bosanskim americkim piscem". Je li to stoga sto Vase proze cesto naginju scenaristickoj gradji? Biste li se voljeli iskusati u scenariju o Sarajevu?

DZAMONJA: Godine 1990. moj scenario je otkupljen od "Bosna filma". Moram ispricati da je Kusta tada htio Mladena Materica da mu radi na scenariju za Strategiju svrake i rekao mi: "Meni se, Daco, svidja tvoj scenario, ali nemoj ga gurati ove godine, ostavi ga za sljedecu, a ja ti se kunem da cu ga ja uzeti i raditi." Ja sam, onako kakav sam kurcevit, rekao: "Ma, kakvi, hocu ove godine." Kaze: "Ja sam te upozorio." I prodje Strategija svrake, koja je imala dva i po gledaoca, i tako je to propalo. Neki dan sam zvao Bakira Tanovica i pitao ga je li taj scenario negdje sacuvan. Znam da je on sacuvan u mojoj kuci, ali posto ja kuce nemam, nema nista od toga.

DANI: A, naprimjer, film o ratnom Sarajevu?

DZAMONJA: Trebao bi da bude sastavljen od kratkih ljudskih prica, a ne k'o ono sranje od Welcome to Sarajevo, ili ono nesto po sablonu, ona Muslimanka, on Srbin i obratno. To je potpuno odvratno. Imam neke scene. Ja sam vidio - a necu, iz postovanja prema porodici mog prijatelja koja je izginula, reci njegovo ime - grozne, zaista jezive stvari: gledao sam na televiziji da je on u istoj sekundi posijedio od svog tog uzasa. Film treba praviti od takvih scena. Ako je Spielberg mogao napraviti svog Vojnika Ryana, mozemo i mi, valjda, uraditi nesto svoje. Vidio sam svega: banalnu scenu kad dvojica tipova ulaze u haustor i vuku za rukav neku zensku, a ona vice: "Necu, obecali ste mi da cete mi dati da jedem, guzite me cijeli dan, a jos nisam nista jela." Imam i vrijedno iskustvo kako se ljudi u bolnici ponasaju. Nas je sedam-osam bilo na Traumi i niko nikoga nije pitao koje je nacije, nego kako je danas, boli li te to sto si ranjen. A sve to treba da se slegne. Rat u Sarajevu je bio jedna ogromna slika Hieronymusa Boscha. Ja, eto, pokusavam svemu dati neki smisao koji ne bi bio politicki. Scenario o Sarajevu je tesko napraviti nekome ko zivi u "Holiday Innu" i ima klopu i zasticen je samim statusom "Holiday Inna", gdje su strani novinari, prijemi i to. To se drukcije pise.