Dani otkrivaju strogo cuvanu tajnu: zasto je prekinut program "Opremi i obuci"! Kako je jedan mudzahedin zamrznuo relaciju Bosna - Sjedinjene Americke Drzave? Ko ce deportovati "markiranog" teroristu? Kako se Robertu Gelbardu potkrala greska koja moze doprinijeti i prekidu njegove balkanske misije? Zasto Hrvati ne koriste ovaj pritisak State Departmenta na bosnjacku vlast u Federaciji? Sta je obecao Izetbegovic? Iako se americki ultimatum krio u trouglu Izetbegovic - Delic - Mahmuljin, Dani donose sve detalje reprize Pogorelice

AMERICKO-BOSNJACKI ODNOSI SU PONOVNO
u kriticnoj fazi. Razlog zahladjenja lezi u najstrozije cuvanoj tajni, koja je osim celnika State Departmenta do objavljivanja u Danima bila poznata jos samo clanu Predsjednistva Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegovicu, komandantu Vojske Federacije generalu Rasimu Delicu i zamjeniku ministra odbrane Sakibu Mahmuljinu. Bas kao i uoci Rimske konferencije pocetkom 1996. godine, americka administracija Izetbegovica podsjeca na obavezu preuzetu Dejtonskim mirovnim sporazumom, prema kojoj svi vojni instruktori iz islamskih zemalja moraju napustiti Bosnu i Hercegovinu.

Mudzahedin mora otici
Po uzoru na zahtjev za odlazak iranskih instruktora i zatvaranja kampa za obuku na Pogorelici (vidjeti okvir) State Department ovog puta od Izetbegovica ultimativno zahtijeva odlazak iz Bosne i Hercegovine jednog mudzahedina koji se nakon rata nastanio u srednjoj Bosni. Ovaj zahtjev je uslijedio nakon sto je njegove poslijeratne aktivnosti americka administracija povezala sa nizom teroristickih napada koji su se dogodili u Federaciji i posebno u regionu srednje Bosne. Stav americke administracije saopcen je Izetbegovicu kroz osobnu poruku drzavnog sekretara Madeleine Albright, koju su mu krajem marta prenijeli specijalni izaslanik State Departmenta za sprovedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma Robert Gelbard i zapovjednik SFOR-a u Bosni i Hercegovini, general Montgomery Meigs.

Da bi bosnjacke celnike uvjerila koliko je ozbiljna u svom zahtjevu, americka administracija je odlucila zamrznuti program naoruzavanja i obuke Vojske Federacije, poznat pod nazivom "Opremi i obuci", koji provodi specijalizirana americka agencija MPRI. Iako nikada nije zvanicno saopceno kada je odluka stupila na snagu, Dani iz diplomatskih izvora u Washingtonu saznaju da je sa 31. martom prekinut najveci dio zapocetih programa i otkazan pocetak planiranih. Odluka je i danas na snazi, i bez protjerivanja mudzahedina, o kojem su svi osobni podaci predati Izetbegovicu, State Department nece dozvoliti nastavak programa "Opremi i obuci".

I predstavnici State Departmenta u Washingtonu, i americki duznosnici u Sarajevu, na jednoj strani, bas kao i najvisi bosnjacki politicki i vojni lideri, na drugoj, sa kojima su Dani kontaktirali, bili su neskriveno sokirani cinjenicom da nasa redakcija raspolaze detaljima najstrozije cuvane tajne o stvarnim razlozima prekida pomoci Vojsci Federacije. Uz uslov anonimnosti izvora dobili smo potvrdu navedenih informacija. Prema trenutnom razvoju situacije u vezi sa americkim ultimatumom, Izetbegovic je pristao na deportaciju i odlazak u trecu zemlju pomenutog mudzahedina, uz uslov da to bude zemlja u kojoj bivsem dobrovoljcu nece prijetiti smrtna kazna ili zatvor od strane rezima na vlasti zbog odlaska u Bosnu kao realizacije "dzihada", svete muslimanske duznosti. Iako takvu zemlju nije bilo lako naci (svoju pomoc ponudili su i Amerikanci), rjesenje je pronadjeno. Potpunoj realizaciji americkog ultimatuma sada na putu stoji tehnicka organizacija putovanja sporne osobe, jer nije nimalo lako osigurati transfer kroz nekoliko svjetskih aerodroma osobi koja je, kako to obavjestajni eksperti kazu, "markirana" na putu do konacne destinacije.

Izvor stalnih nesporazuma
Trajni ostanak u Bosni i Hercegovini oko stotinjak islamskih boraca, koji su tokom rata kao dobrovoljci dosli uglavnom u srednju Bosnu, predstavlja izvor stalnih nesporazuma, pa i ostrih konfrontacija izmedju bosnjackog vrha i americke administracije. Nakon rata najveci dio njih je dobio bosanskohercegovacko drzavljanstvo, uz sklapanje braka sa bosnjackim djevojkama i udovicama. Americki pritisak na bosnjacke vlasti je usmjeren na njihovo trajno protjerivanje, cemu se Izetbegovic osobno protivi, ocjenjujuci pritom argumente protiv takve odluke principijelnim. Naime, na ciklicno ponavljanje istovjetnog americkog zahtjeva Izetbegovic nudi istovjetan odgovor. Njegova je sustina spremnost na reakciju drzavnih organa prema svakom pojedinacnom mudzahedinu, pod uslovom da Amerikanci prezentiraju konkretne, valjane dokaze o svakoj nedozvoljenoj, a narocito teroristickoj djelatnosti. Raspon mjera koje je spremna poduzeti vlast, prema Izetbegovicevoj interpretaciji, krece se od zakonskog sankcioniranja uobicajenog za sve ostale gradjane, preko spremnosti na protjerivanje, pa sve do fizicke likvidacije kao krajnje mjere u nuznim okolnostima, kakvim se ocjenjuje akcija poduzeta na Igmanu pocetkom 1994. (vidjeti okvir) protiv trojice Arapa.

Izetbegovic svoju strategiju odgovora na americke zahtjeve temelji na moralnim i politickim principima. Naime, on drzi da bi bilo izuzetno nemoralno istjerivati iz Bosne ljude koji su se za nju dosli boriti u njenim najtezim ratnim iskusenjima, spremni u borbi zrtvovati i vlastite zivote. Osim toga, posebnu prepreku njihovoj deportaciji u zemlje iz kojih su dosli Izetbegovic vidi u cinjenici da mudzahedini danas nisu dobro dosli u svojim domovinama, gdje bi ih ocekivala skoro sigurna smrtna kazna propisana od strane (islamskih) rezima na vlasti koji ih tretiraju drzavnim neprijateljima. Politicki razlozi zbog kojih Izetbegovic ne zeli ispuniti americki zahtjev leze u osnovi njegove politicke filozofije kada je odnos Bosnjaka prema islamskom svijetu i Zapadu u pitanju. Spremnost na zapadne integracije i pragmaticnu kooperativnost sa americkim interesima u Bosni, Izetbegovic dosljedno ogranicava, osim svojim vjerskim ubjedjenjima, i uvjerenjem da Bosnjaci nikako i nikada ne smiju zalupiti vrata islamskom svijetu. Ako ni zbog cega drugog, a ono zbog okolnosti u kojima bi se "Amerika mogla povuci i ostaviti nas na milost, to jest, nemilost, Evropi". Jedan od kriterija kojima ce islamski svijet rasudjivati okretanje Americi ako mu u nevolji Bosnjaci ponovo zakucaju na vrata, (pogresno?) procjenjuje Izetbegovic, jeste i odnos prema mudzahedinima koje je zavrsetak rata u naslijedje ostavio Bosni.

Podjela u bosnjackom vrhu
Upravo odnos prema mudzahedinima iz islamskog svijeta i zahtjevima Amerike predstavlja jedno od pitanja koje prilicno ostro dijeli i sam politicki i vojni vrh Stranke demokratske akcije. U njemu nije tesko prepoznati grupu oficira Armije Bosne i Hercegovine i liberalnijih celnika stranke, pa i Islamske zajednice, koji sa krugom najblizih Izetbegovicevih saradnika ne dijele iskustvo terora komunistickog rezima prakticiranog na izrazito islamski opredijeljenim bosnjackim intelektualcima. Taj krug smatra da osim diskreditiranja Bosnjaka u ocima Zapada i slabljenja autoriteta zvanicnih vojnih struktura, zajednica mudzahedina iz islamskih zemalja predstavlja i vrlo ozbiljnu prijetnju autoritetu Islamske zajednice. Oni dosadasnju pasivnost najvise vjerske institucije bosanskih muslimana ne ocjenjuju tolerantnoscu prema pokusajima nametanja novih mezheba i tradicije historijski strane bosanskom islamu, vec izrazom nesnalazenja u uslovima sve agresivnije unutarislamske konkurencije. Potencijalnu opasnost i mogucnost da slike krvavih bliskoistocnih unutarmuslimanskih obracuna postanu bosanska stvarnost, ovaj krug drzi izglednim u trenutku kada Islamska zajednica pokusa odlucnije braniti bosansku tradiciju islama. No, autoritet Alije Izetbegovica kako u politickom tako i u vjerskom zivotu politiku balansiranja cini zvanicnom kada je u pitanju ovaj delikatni problem.

Odluka o zamrzavanju programa "Opremi i obuci" unijela je i zanimljivu dimenziju u hrvatsko-americke odnose. Istine radi, preciznije bi bilo reci u odnose celnika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i americke administracije, posto je iz poznatih razloga State Department od pocetka NATO akcije u Jugoslaviji zazmurio skoro na oba oka kada su u pitanju svi problemi, pa tako i bosanski, koji vec godinama opterecuju americke odnose sa Tudjmanovom vladom. Najvisu tajnost u saopcavanju stvarnih razloga obustave americke vojne pomoci, americki izaslanik Gelbard je iskoristio za dodatni pritisak na celnistvo HDZ-a, protiv cega hrvatski federalni partneri, naravno, nisu imali nista protiv.

Gelbardov promasaj
Tako je ambasador Gelbard 19. aprila, nakon sastanka sa Tudjmanom, iznenadjenim novinarima u Zagrebu izjavio da je on osobno donio odluku o prekidu programa "Opremi i obuci", nakon sto je dobio prijevod govora koji su prigodom obiljezavanja godisnjice Hrvatskog vijeca obrane u Mostaru nekoliko dana ranije odrzali bivsi general HVO-a Stanko Sopta i vojni povjerenik za Hercegovinu, general Hrvatske vojske Ljubo Cesic Rojs. "Njihove izjave na toj godisnjici bile su antagonisticke, glupe i opasne, i upravo sam radi toga licno suspendirao program 'Opremi i obuci' i preuzimam potpunu odgovornost za to", rekao je novinarima Gelbard. Ocijenivsi da su pomenuti govori zvucali kao da su iz 1992. godine, on ih je ocijenio dokazom odbijanja saradnje na integraciji vojske sa Bosnjacima. Iako se o navedenim govorima Sopte i Cesica i kasnije puno govorilo, zanimljivo je da ih je objavilo tek nekoliko zagrebackih i nijedan sarajevski medij. Zbog njihovog obima ne donosimo ih ovdje, ali bi poznavalac retorike celnika HDZ-a i Herceg-Bosne u njima tesko pronasao razlog za Gelbardovu odluku. Naime, pomenuti govori su sirovi, nacionalisticki, puni falsifikata, glorificiranja HDZ-a, Tudjmana, Suska i Bobana - dakle, upravo onakvi kakva je standardna retorika ogromne vecine HDZ-ovih celnika. Kako ni puno ekstremniji, nacionalistickiji i "antidejtonskiji" govori HDZ-ovih celnika do sada nisu bili prepreka za saradnju americke administracije sa vladajucom hrvatskom strankom u Bosni, to je ocito da je Gelbardu trebao tek povod za pritisak na bosanskohercegovacki HDZ, koji je, za razliku od pritiska na SDA, postao javan. Ocito je da je Gelbard (ispravno) procijenio da razloga za pritiske na oba partnera uvijek ima dovoljno, te je, cekajuci ucinak diplomatskog pritiska na Izetbegovica skrivenog daleko od ociju javnosti, odlucio malo "pritegnuti" i HDZ.

No, u odabiru metoda je napravio prosto nevjerovatnu pogresku. Odlucio je da to ucini kroz program "Opremi i obuci" (za koji je, uzgred, puno zainteresiranija bosnjacka strana), nudeci krajnje neuvjerljivo objasnjenje da je odluka motivirana pomenutim govorima Sopte i Cesica. Naime, iako State Department nije ponudio objasnjenje za svoju odluku, nije bila tajna da je ona stupila na snagu 31. marta, to jest, skoro dvadeset dana prije manifestacije na kojoj su govorili hrvatski generali. Objasnjenje Gelbardove greske, koja bi ubrzo mogla dovesti i do okoncanja njegove diplomatske misije u Bosni, valja traziti u takvoj vrsti komunikacije izmedju njega i predsjednika HDZ-a BiH Ante Jelavica, vec prerasle u onu vrstu osobne netrpeljivosti, koja bi se i u najotmenijim beckim kafanama zavrsila tucom.

HDZ-ov promasaj
Reakcija javno prozvane hrvatske strane i okrivljene za zamrzavanje programa vojne pomoci bila je ocekivana. Gelbardova tvrdnja je odbijena, uz nepobitan argument da program nije mogao biti prekinut dvadeset dana prije generalskih govora kojima je objasnjena Gelbardova odluka. No, citava strategija odbrane hrvatskih celnika imala je nenadoknadivu manjkavost: hrvatska strana nije znala grijeh bosnjacke strane zbog kojeg je program prekinut. Zbog toga je pokusano kompenziranje nedostatka kljucne informacije tumaranjem u mracnom tunelu mogucih razloga za obustavu programa, za sta odgovornost snosi bosnjacka strana. Koliko su hrvatski celnici u Bosni neodgovorni i skloni izmisljanju razloga i najprljavijem podmetanju svojim "partnerima" (koji se, ruku na srce, i sami puno ne razlikuju od njih) svjedoci i izjava federalnog ministra odbrane Miroslava Prce, koji je, prema izvjestaju Radija BiH, "autoritativno" ciljao na "izvjestaje" prema kojima je americka pomoc Vojsci federacije obustavljena "zbog bosnjackog dostavljanja oruzja Sandzaku i UCK-u (Oslobodilackoj vojsci Kosova)". Koliko je celnistvo HDZ-a BiH bilo sokirano informacijom o pravim razlozima americke odluke, svjedoci i reakcija jednog od najvisih hrvatskih duznosnika u Bosni sa kojim smo razgovarali o ovoj temi dan prije njenog objavljivanja u Danima: "Mi nismo imali pojma o ovome! Da ste nam dosli prije dvadeset dana sa ovom informacijom, ne mozete ni zamisliti koliko bi vam za nju platili!" Visoki hrvatski duznosnik nas je ocito zamijenio sa novinarima njemu bliskih medija i praksom koju mozda njeguju u odnosima sa njima. No, svejedno: njegova reakcija svjedoci o stepenu tajnosti informacija koje Dani donose, te istovremeno daje odgovor i na enigmu koja je mucila najvise predstavnike bosnjacke vlasti sa kojima smo prethodno razgovarali: "Zasto Hrvati ne koriste ovaj pritisak State Departmenta? Je li moguce da oni ne znaju stvarni razlog obustave programa?"

E. Hecimovic