DEVET GODINA STRANKE DEMOKRATSKE AKCIJE

Problem Bosne
"Za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu" - tako se zove koalicija kojoj je SDA stub, i to je politicka lozinka koju ova stranka proklamativno nudi svojoj i siroj javnosti kao svoj odnos prema Bosni i Hercegovini. U prakticnom njezinom ponasanju, medjutim, ima stotinu razloga i pojava koje dovode u sumnju tako proklamiran cilj i program.

Svi se ti razlozi i pojave daju izvesti iz jednog temeljnog paradoksa, s kojim SDA zivi od samoga svojega osnutka, i koji se, mozda, moze povezivati i s osobnim profilom njezina prvoga covjeka, Alije Izetbegovica, koji je u medjuvremenu presao okvire stranackog predsjednika i postao etnicki zrec, uvrstivsi se tako u slikovitu tipologiju balkanskih lidera.

Rijec je o tome da je SDA uvijek, upravo intencionalno i dosljedno bjezala od jasne politicke profilacije, htijuci biti ono sto nije moguce biti, barem ne politicki produktivno, u isti mah: malo nacionalna, malo vjerska, u nekim trenucima koketirajuci cak i s gradjanskim atributom... No, nikad se ni SDA ni njezin lider nisu otvorili svim gradjanima Bosne i Hercegovine s istinskom namjerom, uvjerljivom jasnocom i ozbiljnom rijesenoscu da ih povedu u ostvarenje zajednicke drzave i zajednice prihvatljive za sve. To, naravno, nije ni moguce ako si u samom startu pristao na nacionalno organiziran politicki zivot i takvu podjelu vlasti. S druge strane, u nasim uslovima zbunjenog i politicki neprofiliranog glasackog tijela, to svakako jeste dobro za dobijanje izbora i ostajanje na vlasti, ali potpuno dezavuira proklamiranu teznju za cjelovitom i demokratskom Bosnom i Hercegovinom. I osnazuje argumentaciju onih koji nalaze da je "istocni grijeh" SDA upravo nedostatak vizije cjelovite Bosne i Hercegovine i vjere u svrhovitost i mogucnost borbe za nju.

Dokazi
Zbog srpsko-hrvatskih nacionalistickih silnica unutar komunistickog pokreta, Bosnjaci su bili decentralizirani i pretvoreni u etnicku zajednicu izmedju vjere i nacije, sto je pocetkom sedamdesetih dobilo svoju zvanicnu legalizaciju kroz muslimanstvo sa velikim "M". Ipak, i u takvim uvjetima dio probosanskog komunistickog pokreta, koji danas posthumno dobiva svoju identifikaciju sa tragicno nastradalim (ubijenim!) Hamdijom Pozdercem, uspijeva, za razliku od SDA, u nekim periodima vrlo uspjesno, da stiti bosanske nacionalne interese. Ova tvrdnja ne znaci da komunistima generalno treba dodijeliti posthumno "Zlatne ljiljane" za zasluge u borbi za Bosnu, ali ide za tim da naglasi da se ne mogu posmatrati u danas vec etabliranoj i oficijelnoj crno-bijeloj slici sto je tako bezobzirno i bez ikakve kriticke zadrske plasiraju novopeceni tumaci bosanskih istina. U njihovo vrijeme dale su se naslutiti naznake probosanskog politickog i drzavotvornog programa koji, nazalost, njihovi nasljednici na vlasti nisu znali, htjeli ili mogli nastaviti. Naprotiv, upravo je period vladavine deklarativno antikomunistickih i nacionalnih stranaka ubrzao proces rastakanja i destrukcije Bosne.

Dvadeset i sestog maja 1990., u sarajevskom hotelu "Holiday Inn" osniva se Stranka demokratske akcije. Njeno osnivacko jezgro cine ljudi iz grupe tzv. islamskih fundamentalista, osudjenih 1983. od strane komunistickih vlasti za "vjersko-politicko djelovanje protiv tadasnjeg rezima" na dugogodisnje robije, te Adil Zulfikarpasic, visegodisnji politicki emigrant i osoba koja je u inostranstvu promovirala bosnjastvo kao izraz nacionalne identifikacije naroda kojem je pripadao. SDA je za kratko vrijeme pridobila vecinsko povjerenje bosnjackog (tada muslimanskog) naroda i na izborima novembra iste godine izborila relativno visoku pobjedu, dok se njen predsjednik Alija Izetbegovic profilirao kao neosporni lider ciji autoritet traje do danasnjih dana. No, SDA tada ulazi u koaliciju sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) te zajednicki zavode vladavinu tzv. konstitutivnih naroda. Bila je to neprincipijelna koalicija koja je pripremila teren za podjelu BiH. Svi su se brinuli za svoj narod, a Bosna je bila prepustena sama sebi.

Programski se SDA opredijelila da cuva i stiti interese "muslimanskog kulturno-povijesnog kruga" ocigledno racunajuci tada na citav jugoslavenski prostor gdje zive muslimani (BiH, Hrvatska, Sandzak, Kosovo, Makedonija). Strategijski gledano, SDA i bosnjacka intelektualna elita odlucili su se tada za kontinuitet i ideje muslimanstva kao nacionalne identifikacije. Za jedne je to bilo prijelazno, za druge trajno rjesenje. Nasuprot njih bila je manjinska grupa predvodjena Zulfikarpasicem i Muhamedom Filipovicem, koja je smatrala da se nema vremena i da je pitanje bosnjastva pitanje svih pitanja. Kao politicari sa neospornim politickim iskustvom, kaljenjem - u prvom slucaju u politickoj emigraciji, a u drugom u komunistickim kabinetima, gdje se jako dobro znalo sta pitanje bosnjackog nacionalnog identiteta moze da znaci za Bosnu. Ove strategijske razlike dovele su do velikog sukoba u Stranci pocetkom septembra 1990, te su Zulfikarpasic i Filipovic stvorili vlastitu politicku stranku koja je kao temelj svog politickog programa odredila borbu za bosnjastvo. Upravo je ovaj sukob odveo SDA jos dalje od Bosne i etabliranja grupe koja je u svom djelovanju vise preferirala ideju politickog islama negoli borbu za Bosnu kao nekakvog realnog politickog tla. Ta grupa je pod maskom borbe za duhovno prociscenje naroda jos tada ubacila u politicki zivot sjeme kvazimuslimanske politicko-vjerske ideologije koja svoj zamah uzima kasnije u ratu. Stete nastale usljed takve politike su neizmjerne. Prvo, Bosnjaci su rat docekali u jednoj politicko-ideoloskoj konfuziji koja, naravno, svoje korijene crpi iz vremena komunizma, ali se politika vladajuce stranke prema nacionalnom identitetu jos vise pojacala. Uvidjevsi svoju gresku i zbog pritisaka intelektualaca, SDA je tek septembra 1993. na Bosnjackom saboru preformulirala svoj stav i opredijelila se za bosnjastvo, no tragovi negativnih posljedica teroriziranja Bosnjaka muslimanstvom kao jedinim elementom njihove kulturno-povijesne identifikacije jos se osjecaju i jos dugo ce se osjecati, sto ostavlja mjesto sumnji da je to bio jedan svjestan politicki projekat, a ne samo stihija historijskog dogadjanja.

Briga za buducnost BiH
U vrijeme dok se bavila samom sobom i ucila vlasti, SDA je napravila jos jedan krupan strategijski promasaj: nije umjela procijeniti neminovnost raspada bivse Jugoslavije. Dok je Radovan Karadzic sa skupstinske govornice prijetio kako ce "jednog naroda nestati", Izetbegovic je porucivao da rata nece biti. Ni domaceg ni uvezenog. Istrajno se sastajuci sa ostalim predsjednicima bivsih jugoslavenskih republika, odbijao je mogucnost da "BiH stane na bilo ciju stranu". Kada je ubijen srpski svat na Bascarsiji, nije se libio reci "Ovo je pucanj u BiH", jos uvijek duboko uvjeren da je "za rat potrebno dvoje". U historiji ce ostati ubiljezen i kao posljednji Mohikanac u bici za spas bivse Jugoslavije: zajedno sa Kirom Gligorovim, predsjednikom Makedonije, istupio je tokom pregovora na jednoj od posljednjih sesija o rjesenju jugo-krize sa idejom labave konfederacije. Iako se u vrijeme agresije na Hrvatsku izjasnio kako "to nije nas rat", kada su zapadni Hercegovci februara 1992. godine blokirali put tenkovima JNA u Listici, pitao je okupljeni narod: "Kome cete vjerovati ako ne meni i Tudjmanu?" No, u tom su trenutku vec nastajale lisabonske karte koje ce zapravo zapecatiti sudbinu BiH: svi kasniji pregovori vodjeni su, zapravo, oko procenata. Bosna i Hercegovina je podijeljena u Lisabonu.

Pripreme za odbranu
Iako najnovija bosanska historija vec pokazuje znake senilnosti, u jednom se moderni historicari slazu: SDA je pripremila odbranu BiH. Istina, sâm Izetbegovic je do jeseni 1993. govorio o organiziranom narodu, no vec u proljece 1994. dilema nije bilo - SDA se jedna i jedina pojavljuje kao ekskluzivni osnivac svih pokreta bosanskog otpora. Zapravo: i Zelene beretke i Patriotska liga vuku korijene iz ove stranke, no kako je vrijeme odmicalo, sve su se vise udaljavali. I jedni od drugih i od Stranke same.

Kada je o Beretkama rijec, Emin Svrakic, osnivac i jedan od utemeljitelja ove organizacije, voli reci da su nastale u Domu policije iz obezbjedjenja samog predsjednika SDA, Alije Izetbegovica. Zelene beretke su najvise svoga clanstva regrutirale u Sarajevu, ali su imale svoje ogranke i u Jajcu, Travniku, po Hercegovini... Sto se tice Patriotske lige, Sefer Halilovic tvrdi: "Sedmog i osmog februara 1992. godine, u selu Mehurici kod Travnika, odrzano je vojno savjetovanje koje ce kasnije ponijeti epitet historijsko, a na kome su se sastali komandanti regionalnih stabova i dio Glavnog staba Patriotske lige BiH. Cilj savjetovanja bilo je usaglasavanje planova po regijama i podjela zadataka za naredni period. Priprema ovog skupa pocela je krajem 1991. godine, kada sam svim stabovima na terenu poslao uputstvo: Zadaci RVS. Bio je to dokument kojim su, pored ostalog, udareni i temelji domacoj namjenskoj industriji. Kada smo se sastali, podnio sam uvodno izlaganje o tadasnjoj vojnoj i politickoj situaciji i procjenu i ocjenu buduce strategije. Osnova ovog izlaganja na savjetovanju je prihvacena i sazeta u prve dvije tacke najvaznijeg dokumenta PL-a: Direktive za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine. Izlaganje i izvjestaji komandanata, neposredna razmjena misljenja i saznanja, kompletirali su ovaj dokument, koji je zavrsen 25. februara u Sarajevu. U pripremi i realizaciji dokumenta, kao i u vodjenju skupa u Mehuricima, kao savjetnici su mi pomagali Rifat Bilajac i Zicro Suljevic. No, Direktiva je moj rucni rad: u rukopisu je i umnozena, tek kasnije prekucana i dostavljena komandantima regionalnih stabova."

I Beretke i PL imaju dva identicna problema: naoruzanje koje je stizalo preko Stranke demokratske akcije i kojim su zapravo i jedan i drugi pokret za odbranu BiH kontrolirani; drugi problem se zove historijska uloga i mjesto, koji su im naknadno osporavani. No, dok su Beretke neblagonaklono gledale na oficire bivse JNA i u svoje redove okupljale, kako se to narocito pocetkom agresije voljelo isticati, ljude razlicitih profila ali odane BiH, Patriotska liga je smatrana vojnim krilom SDA i iz nje su regrutirani prvi vojni komandanti. U samom Sarajevu razlika izmedju Beretki i PL-a dugo se opisivala bas tako: prvi su bili heroji odbrane, drugi su im komandovali. Kako je rat odmicao, heroja je bilo sve manje. A i komandante je zadesila slicna sudbina.

Armija BiH
Zvanicno, nastala je 15. aprila 1992. Od Zelenih beretki, PL-a, policije, rodoljuba, bosanskih patriota... Najlakse je i najcasnije sjetiti se svega onog sto je iskazala i pokazala tokom rata. Od neizmjernog patriotizma, preko zapanjujuce hrabrosti do zadivljujuce spremnosti da se bori, iako nije imala ni dovoljno hrane, a kamoli oruzja i municije. U takvim, dakle ni u kakvim uslovima, uspjela se suprotstaviti dvostrukoj agresiji, odbraniti i sacuvati dobar komad bosanske zemlje i izvojevati pobjede u najkrvavijim bitkama. Ali, izgubila je jednu, mozda najvazniju: nije uspjela sacuvati sebe. Ima i onih koji danas tvrde da su isti uzroci zapravo i razlozi sto pobjeda nije bila daleko ubjedljivija. Kada je agresija pocela, Sarajevom se pjevalo Ponesi zastavu, Dragane Vikicu, a komanda Specijalne jedinice MUP-a u Domu policije vrvjela je mladicima koji su htjeli da se bore. U tom prvom naletu agresije, policija je podnijela prvi udar agresora i bila spona svim ostalim naoruzanim pokretima i grupama. Onda je Armija objedinila sve sem policije, u svoje redove primila i danas najcesce osporavanog Jusufa Prazinu Juku i na svoja pleca primila i breme politike. Mozda bas zbog toga sudbina policajca-heroja Vikica moze plasticno ilustrirati Armiju ove zemlje. Nekako u vrijeme Vikicevog ispracaja iz Specijalne, sirom Armije BiH zaokruzivan je njen ideoloski, SDA oreol.

Preveliki apetiti u odredjivanju strategije i donosenju kljucnih vojnih odluka, nepovjerenje u strucne kadrove i preveliko oslanjanje na dio zatvorskog Izetbegovicevog kruga, pozivanje na stranacki i Izetbegovicev autoritet vojnih komandanata sa kojima se drzava BiH kasnije obracunavala kao sa nosiocima organiziranog kriminala... sve su to inserti iz sudbine ARBiH. Samo u jednom trenutku cinilo se da izmedju predsjednika i Armije stoji duboko razumijevanje ali i spoznaja ovog prvog da vojska branilaca Bosne i Hercegovine nije u stanju naciniti znacajniji preokret. No, onda je stigla deblokada Sarajeva, okarakterisana kao najveci poraz Armije ove zemlje nakon kojeg je, kao kontraudar, uslijedila ofanziva na demilitariziranu zonu Srebrenice. Istine radi: mrlje na savjesti Armija BiH nema. One postoje, ali na drugoj adresi - kreatora njene ideoloske svijesti i savjesti koji su, gradeci paralelne sisteme komandovanja, zapravo slabili Armiju BiH. Tek primjera radi: specijalne i muslimanske jedinice logisticirane su posebnim sistemom kriterija u odnosu na sve ostale postrojbe Armije BiH. To znaci: imali su najbolje uniforme, smjestaj, hranu, oruzje i municiju. Kazu, i platu. Povedene ovim primjerom, komande su pocele da se utrkuju ko ce prije sagraditi mesdzid, naci sebi mentora u "dokazanim muslimanskim krugovima", ozvanicen je "selam" kao pozdrav... A kada je Treci korpus obiljezio svoju godisnjicu sa Sedmom muslimanskom u prvom redu - bila je to javna promocija bosnjacke vojske. Sve kasnije samo su posljedice toga cina.

Kadrovska politika
I najzesce pristalice i najveci protivnici Izetbegovicu priznaju vanredno umijece u eliminiranju mogucih politickih suparnika: tako su iz SDA ispraceni svi veci individualisti - Adil Zulfikarpasic, Muhamed Filipovic, Fikret Abdic, Rusmir Mahmutcehajic, Haris Silajdzic. Kontinuirano los odabir kadrova i izrazena kolebljivost zapravo je najdosljednija SDA konstanta. Jasan princip - izmedju sposobnih i odanih birati ove druge - Stranci demokratske akcije vraca se kao bumerang svih ovih godina.

Zapravo, problem je nastao onog trenutka kada je ovaj princip postao univerzalan i poceo da vazi za bilo kakav izbor. Od vratara u Predsjednistvu do scenariste za film. Politicki kriteriji postali su odlucujuci i najvazniji, a od takvog stava do permanentne borbe za poziciju "prvog do Alije" samo je mali korak na koji su se odlucili mnogi. Na taj se nacin zapravo odrzavaju stalne tenzije unutar same Stranke, tako se uzgaja zdrava konkurencija i tako se realiziraju Izetbegoviceve cistke. U vrijeme kada su Sjedinjene Americke Drzave ultimativno zatrazile smjenu Hasana Cengica, bio je jedan od najblizih, najuticajnijih i najpouzdanijih Izetbegovicevih saradnika, pa ga se Izetbegovic sa primjetnom lakocom odrekao. Slicno je ispracen Bakir Alispahic, takodjer blizak i uticajan. No, bolji poznavaoci prilika u SDA obicavaju reci da je razlika izmedju Alispahica i Cengica u Stranci demokratske akcije i drzavi Bosni i Hercegovini ravna razlici izmedju americkih 100 miliona dolara u oruzju i Hasanove dvije milijarde. Bas tako izgleda i epilog: Alispahic je iz SDA nestao, ali je Cengic opstao za neke nove naredne okrsaje "tik do Alije". Ko bi se drugi suprotstavio Silajdzicu? Jer, uprkos svemu, Silajdzic i dalje figurira kao najozbiljniji pretendent na nasljednicki prijesto: nemali je broj onih koji u njemu vide narednog lidera svih Bosnjaka. A i dovoljno je daleko od kadrovske politike SDA.

Nesnalazenje u upravljanju drzavom
Sto prinudna, sto izabrana orijentacija na kadrove koji zbog rigidnosti bivseg komunistickog rezima bolje poznaju funkcioniranje zatvorskih uprava nego drzavnog aparata, stvorila je Stranci demokratske akcije nepremostiv problem ovladavanja drzavnim institucijama. Drzava je bila nesavladiva enigma za najvecu bosnjacku stranku i onda kad joj je svijet priznao iskljucivi legitimitet predstavljanja citave drzave, a to je jos vise i danas, kada vlast dijeli sa srpskim i hrvatskim koalicionim partnerima, koji i dalje cine sve sto mogu na derogiranju drzave u cijoj vlasti ucestvuju. Najtransparentniji slucaj nerazumijevanja vaznosti ocuvanja drzave i drzavnih institucija Stranke demokratske akcije bio je Bosnjacki sabor iz 1993. godine, kada je dlaka falila da se Sabor proglasi parlamentom neke nove "Bosnice", etnicke bosnjacke drzavice na djelicu danasnje Bosne i Hercegovine koji se nalazio pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Zahvaljujuci prvenstveno akademiku Muhamedu Filipovicu, koji je energicnim protivljenjem sprijecio realizaciju scenarija kojem su falili samo detalji, izbjegnuta je najkrupnija zamka bosnjackom narodu, zajednicki pripremljena u majstorskoj radionici protagonista velikosrpskog i velikohrvatskog drzavnog projekta, te dijela uticajnih krugova u medjunarodnoj zajednici koji su u podjeli zemlje vidjeli rjesenje bosanskog problema.

Usamljenost sa kojom se Haris Silajdzic i Stranka za Bosnu i Hercegovinu nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bore za zazivljavanje i funkcioniranje centralnih drzavnih institucija, te jacanje drzavnih ingerencija i usvajanje drzavnih zakona, svjedoci da izmedju jacanja drzave Bosne i Hercegovine i ucvrscivanja svoje vlasti na polovini Federacije Stranka demokratske akcije primat uvijek daje drugom. Najbolja ilustracija ove orijentacije je spremnost na etnicko kanalisanje programa Televizije Bosne i Hercegovine, koja, za razliku od otvorenosti HDZ-a u istom zahtjevu, nije transparentna samo zahvaljujuci strahu od negativnih reakcija javnosti.

Ideologija
Stranka demokratske akcije nema ideologije. No, tu i prestaje slicnost sa modernim evropskim strankama, u kojima nekadasnju klasicnu ideologiju danas zamjenjuju moderni politicki programi. Od svog osnivanja pa do danas vodeca bosnjacka stranka nema precizan i razradjen politicki program koji bi, osim uopcenih fraza, nudio odgovore na izazove koje je vrijeme postavljalo i postavlja pred bosnjacki narod i Bosnu i Hercegovinu. Predratna lutanja u definiranju odnosa prema Jugoslaviji, naslijedju komunistickog perioda, Titu, Jugoslovenskoj narodnoj armiji, Srbiji, Hrvatskoj... zamijenjena su danasnjom dezorijentacijom u traganju za strategijom reintegracije zemlje, obnovi njene multietnicnosti, medjunacionalnim odnosima, povratku izbjeglica, unutarbosnjackom interesnom pluralizmu, tipu islama i mjestu Islamske zajednice u drustvu, nedoumicama oko zahtjeva za sekularnim drustvom, odnosa prema bosnjackom antifasistickom pokretu u Drugom svjetskom ratu, mjestu Bosne i Hercegovine u aktuelnim evropskim i svjetskim integracijama, privatizaciji, prijetecoj socijalnoj katastrofi... Ako to uopce moze biti utjeha vladajucoj bosnjackoj stranci, onda vrijedi zapaziti da se ni bh. opozicija u pobrojanom ne razlikuje previse od Stranke demokratske akcije.

SDA i Islamska zajednica
Stranka je u samom svome startu isla najjednostavnijim i najkracim putem: identificirala je Muslimane kao religijsku skupinu, obratila im se tim jezikom, simbolikom identiteta, odnosno zelenim zastavama, zelenim povezima oko glave, insistirala na religijskom nacinu obracanja i komunikacije, zeleci, ustvari, da postigne efekt i sebe predstavi kao stranku koja garantira oslobadjanje u onoj domeni za koju je smatrala da je najvise prikracena, tj. u oblasti vjerske slobode. Time je stranka zapostavila aspekte stvarne politicke slobode, ekonomske slobode, gradjanskih sloboda i prava, sto se kasnije izrazilo u njenoj politickoj djelatnosti. SDA je na nacionalno-vjerskom simbolizmu uspjela da okupi, identificira i homogenizira muslimanske mase i da dobije na izborima. No, vec tada upada u sopstvenu zamku i Islamsku zajednicu u najvecoj mjeri vezuje za sebe i svoju politiku, sto je, najblaze receno, suprotno tradiciji u BiH. U samoj Stranci je razvijena teorija po kojoj se muslimansko drustvo konstituira kao jedinstvo dzemata, organizacije SDA i drustveno-politicke zajednice, sto je, ustvari, koncept totalitarizacije koji znaci jednakost vjere, drzave i politike.

Kultura
SDA je nametnula koncept novokomponovane kulture. Od samog starta ona preferira pretjerani iskrivljeni folklor (Hasanaginica na sto nacina i sl.), izmisljanje bolje proslosti (npr. slucaj Muradbegovic) i populisticke priredbe (Hadzihafizbegovic, politicko-knjizevno-pjevacka sijela u dijaspori, itd). Ajvatovica, najveci politicko-religijsko-kulturni teferic, najbolji je primjer nametanja te novokomponovane kulture cije su norme kic i povrsnost. Buduci da je skorojevicevska, SDA pati od megalomanije, tako da su Ajvatovica, Bulajicev film i nadljudska aktivnost Filharmonije prilike da se uziva u vlastitoj, nicim potvrdjenoj, kulturnoj "velicini". U ovakvoj politici, kulturno je ono sto je nase, dakle, nacionalno, dakle, religijsko. Sve drugo, ako je i dopusteno, to je zato sto smo mi siroki i multikulturni, ali to drugo nije i ne moze biti nase.

Osnovni cilj ovakvog koncepta je politicka promocija i ostvarivanje monopola u kulturi. Rutinski se sprecavaju sve nepartijske i nedovoljno partijske kulturne inicijative. Kulturni kriteriji su uvijek i samo nacionalni i taldzijski.

Spoljna politika
Stranka demokratske akcije je svoju spoljnu politiku profilirala kroz razlicite faze odnosa drzave prema islamskom svijetu i Zapadu. Cinjenica da je Aliji Izetbegovicu, ipak, uspijevalo osigurati manje-vise kontinuiranu podrsku Sjedinjenih Drzava uz dragocjenu iransku pomoc u naoruzanju u kriticnom periodu kada su zapadne vlade odbijale vojnu pomoc i efikasnu vojnu zastitu drzave i zrtava agresije, predstavlja zavidan uspjeh i razlog za zadovoljstvo. Ono sto bi Bosna od Zapada dobila da se na celu njene odbrane nalazio lider neopterecen bremenom (ne)argumentiranih optuzbi za panislamizam i fundamentalizam, priblizno je jednako onome sto bi bilo izgubljeno da islamski svijet u Izetbegovicu nije prepoznao lidera cija se politika uklapa u magistralne tokove svjetske emancipacije islama i muslimana. Uspjesno ratno balansiranje na zategnutom uzetu iznad provalije koja zjapi izmedju islamskog svijeta i Zapada, Izetbegovic uporno pokusava izgraditi i predstaviti kao doktrinu bosnjackih odnosa sa svijetom. Politicki krediti koje mu je i jedna i druga strana davala zbog ratnih okolnosti u kojima se nalazila Bosna i bosnjacki narod, sada stizu na naplatu. Izetbegovicev pokusaj da nastavi sa dosadasnjom strategijom balansiranja je u krajnjem osudjen na neuspjeh. Od odluke koju bi Stranka demokratske akcije trebalo da donese jos za zivota svog utemeljitelja - kojeg kreditora iznevjeriti - zavisi i profilacija bosnjacke nacionalne politike. Barem za onaj period u kojem ce stranka na nju imati presudan uticaj.

Perspektive
Stranka demokratske akcije vlast i svoju vladavinu duguje jedinstvenoj i neupitnoj harizmi Alije Izetbegovica u bosnjackom narodu. Zahvaljujuci njegovoj nespremnosti da vlastiti politicki angazman umanji prije svog bioloskog kraja, Izetbegovic je Stranku demokratske akcije napravio taocem ambicije dozivotne vlasti, svojstvene balkanskim vladarima. I zahvaljujuci i uprkos njemu, ideja, ali samo ideja, opstanka cjelovite, multietnicke Bosne i Hercegovine je prezivjela agresiju i genocid nad bosnjackim narodom. Ocekivanja da bi Izetbegovic mogao razumjeti da za buducnost Bosne od svog povlacenja iz aktivne vlasti ne moze uciniti nista vise, pokazala su se neutemeljenim. Zbog toga je tuzna konstatacija vezana za Izetbegovicev fizicki kraj - prema kojoj ce reintegraciji Bosne dati impuls kakav je moguc jos samo Karadzicevim odlaskom u Haag i Tudjmanovom smrcu, i koji ce izazvati istinsku politicku pluralizaciju kako unutar bosnjackog naroda tako i Stranke demokratske akcije - jednostavno tacna.