Taj Pigmalion uvjeren je da niko prije njega, niko poslije njega, niko i nikad nije rekao i nece ponoviti te njegove frazetine o rodu, domu, zavicaju zastrtom cilimom, bez obzira sto su poderotine na njemu takve da se ne mogu ni gledati, a kamoli voljeti, i sto je cilim zastrt na svega 25 posto Bosne

"BANALNOST JE", KAZE KIS U SKLADISTU,
"ponavljanje istovetnih formulacija." Knjizevna praksa u jednom svom dijelu u Bosni potpuno se uklapa u ovu definiciju pisca sto je imao nerava da u Casu anatomije raskrinka glupost i palanacki duh balkanskog knjizevnog vasara personificiranog u Draganu Jeremicu. Bosanski knjizevni vasar zbiva se po identicnoj shemi i u Banjoj Luci, i u Sarajevu, i u Mostaru, i u Tuzli, i u Gradaccu, i u Zenici... Vasar sujete, ideologije, politikantstva, pateticnih autora sto izlaze iz kaftana iznova ponovljenog, uskrslog romanticarsko-nacionalnog, ali i komunistickog duha sto se usrdno nudi i zahvalan podaje vlastodrscu i mocniku; taj, dakle, cirkus putuje Bosnom narcisoidno zagledan u svoju dirigiranu drustvenu ulogu, koja je samo za trenutak u centru paznje medija i javnosti.

To je cas u kojem politicar, toboze zabrinut za sudbinu kolektiva i njegovu kulturu, pokazuje svoju cicijasku darezljivost, svoj pakleni naum da iskoristi podatnog pisca, a pisac, servilno se dajuci, obnavlja figuru proslosti u njenoj i umjetnickoj, i politickoj, i egzistencijalnoj ravni, slugeranski se cereci i obecavajuci da ce biti spreman na isto, na istom mjestu, na isti nacin i sutra, i prekostra, i nakosutra. Neprestance spreman, kao mlade, lijepe Ukrajinke u nocnim barovima sto nicu na entitetskoj granici, gdje medjunarodni seks i kurvaluk povezuje zakrvljene bosanske nacije. U toj blamazi pisac svoj tekst izjednacava sa macem, sabljom, tenkom, brigadom topovskog mesa, odasiljuci poruke sto su na ovom prostoru cirkulirale krajem proslog stoljeca u vukovskom i postvukovskom duhu.

Zorno se knjizevnost i njen autor u strategiji opcih mjesta zaogrce nacionalizmom, komunizmom, pa opet nacionalizmom, pa opet komunizmom, a hromi stulas, sto je srpsku knjizevnost s kraja proslog vijeka i nadalje pretvorio u nebesku drzavotvornu praksu, natkrilio se nad bosanskog Pigmaliona sto u tom cirkusariju uredno slini, kao onaj balonjica u Kikicevoj Carskoj noci. Uz to, taj Pigmalion uvjeren je da niko prije njega, niko poslije njega, niko i nikad nije rekao i nece ponoviti te njegove frazetine o rodu, domu, zavicaju zastrtom cilimom, bez obzira sto su poderotine na njemu takve da se ne mogu ni gledati, a kamoli voljeti, i sto je cilim zastrt na svega 25 posto Bosne. Dok sirotinja barikadama presijeca bosanske rupave ceste, svedena na to da mrvice hljeba s trpeze hohstapleriziranog mocnika "pokusava iskamciti u ime svojih poginulih sinova, muzeva i brace", heroja bosanske odbrane.

Prekrajajuci tradiciju, falsificirajuci neke njene dijelove, bosanski Pigmalion, i onaj sto sluzi vlast, i onaj sto jadi nad opozicijom, pri cemu su razlike samo u simbolickim identifikacijama, uredno nas izvjestava da je izvolio odstupiti iz izvrsnog odbora nekog vasarskog skupa, ili, pak, uci u njeg, jer njegov saplemenik iz suprotnog tabora iste drugog politicara na otvaranju vasara i drugu zastavu, partijsku, nego koju, na bini. Pigmalion se vidi kao vlasnik, danas Kikicevog, sutra Muradbegovicevog, nakosutra Simicevog itd., itd. djela, a cirkus klipse bosanskom mrtvajom i vodja karavane vrisne na nekom brdu, vodja podvrisne onako narodski, duboko, hroptavo, grleno, iskonski radostan kao njegov daleki predak, masino/vodja krisne, a majka, sto je Bosna ima, mahne masino/vodji svojom suhom pra/mitsko/starackom rukom, i svi su veseli, i ponosni, i odani, i cupkaju u kolu srece prevelike. Onda masino/vodja pozove sekundarnu knjizevnu vrstu koja drvi o jednom, i samo jednom, i opet jednom, i iznova istom piscu citavog svog (pseudo)naucnickog zivota, i vrsta se slozi u svemu, a pisac se, bezbeli, veseli sto neko, konacno, moze zivjeti i od njegovog djela, sto neko, konacno, unovcava to djelo i sto su svi tako poslusni, jedinstveni, sa saplemenskim osjecanjem nesumnjivim uredno mirni dok slusaju sekundarca. Zbrajaju se boje, njih 119 cak i sto to, molim, nije do sad zamijeceno, i sto se o tome suti, sikljaju atributske forme, vrvi sve od sintakse i paratakse i vasar u transu deklamuje posmrtnu rehabilitaciju kruzenju vjecnih formi. A sa ekrana bulji staracki zabrinuto lice akademika s nekoliko pjesmuljaka gdje se voli jedna izmedju dvije milijarde na svijetu zena, sto je tako, jelte, cudoredno, tako pateticno, tako fino, bas zgodno kao dugonogo siparacko meso u minjaku iz prve klupe. I zbog cega, zaboga, akademik mora ici pjeske od Koseva do centra grada, sto je tako, jelte, ponizavajuce za bosansku mrtvaju, jer stovano velicanstvo tako demokratski siroko misli, sire od nepreglednih ruskih polja na kojima se zakopitio komunizam u koji akademik slijepo vjeruje, s kojim je (s)rastao, ubjedjujuci cenjeno gledateljstvo da to sto vidimo nisu kosti mrtvaca iz tamnice historije, nego samo miomirisno cvijece iz proslosti u kojoj smo s krvnikom bili zbratimljeno srecni, telece blesavo zagledani u nacrtanu svijetlu buducnost, sto ju je akademik tako lijepo slavio u svojim stihovima. A akademik i doktorica poezije, gospodja tvrdoukoricena, imaju vise prevoda nego svi drugi skupa, pa je akademik tako ponosan sto je zivio i vazio u vremenu titana, a ne titica kad su se pjesnici i oficiri poznavali spika po prezimenu, a njega nasle sve njegove pjesme, i voditelj Vreckovic kasljuca i snishodljivo zamuckuje, dok prapotopska neman sujete kiklopski curi sa ekrana sireci zadah glasova sto umiru cim su izreceni.

Klipse bosanski cirkusarij u strategiji opcih mjesta i frontovski usanceni drugi sekundarci milozvucno odasilju demijurske atribute, dok prsata, pateticna sminka, njisuci bokovima i Venerinim brijezjem, defilira nasim putem za Katmandu.