Pise: Ivan LOVRENOVIC

PROSLI TJEDAN U MOSTARU JE DVA DANA
odrzavan okrugli stol pod nazivom Polozaj i buducnost hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, a organizirale su ga dvije firme - Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Drustvo hrvatskih knjizevnika Herceg-Bosna. Osim jednoga izuzetka, sudjelovali su samo pisci i lingvisti iz Hercegovine i iz Zagreba.

Sarajevskim medijima ovaj skup bio je potpuno nezanimljiv; cetvrti dan od njegova odrzavanja samo je javljena stura agencijska informacija na kraju TV-dnevnika, indiferentno i blijedo kako se javlja o nekom dogadjaju na otocju Galapagos, koji je tko zna zbog cega zapeo za oko dezurnom u desku.

Jedan od zapadnomostarskih lingvista sugerirao je da Hrvati u Bosni i Hercegovini radikalnim usvajanjem jezicnoga standarda iz Hrvatske trebaju teziti za takvim udaljavanjem od srpskoga i bosanskoga jezika, koje bi dovelo do njihove konacne uzajamne nerazumljivosti. Jest da je na licu mjesta dobio upozorenje od trijeznoga profesora Ive Pranjkovica kako to ne bi znacilo toliko udaljavanje od Srba i Bosnjaka koliko od sebe samih, no, sudeci po generalnom tonu cijeloga skupa, po njegovim zakljuccima, kao i po mnogim drugim znakovima, ovaj groteskni radikalizam mnogo je jaci od trijeznih upozorenja.

Borbeno usvajanje hrvatskoga standarda, kao sredstvo zudjenoga udaljavanja od Bosnjaka i Srba do nerazumijevanja, politicki nije tesko desifrirati: to je gorki supstitut za mnogo vaznije, no neuspjelo, teritorijalno-politicko udaljavanje od Bosne a spajanje s Hrvatskom, koje je Sredisnjica s Vrhovnikom na celu u pocetku avanturisticki obecala.

Drugi uvazeni sudionik, Dalibor Brozovic, izrazio se izricito politicki: "Bosnjake treba diskretno podsjecati da Republika Hrvatska nece dopustiti utapanje hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini u bosanski jezik. Stoga oni stalno moraju imati na umu da Hrvatska moze bez Bosne i Hercegovine, ali Bosna i Hercegovina ne moze bez Hrvatske."

Sve bosanskohercegovacko jezicno naslijedstvo, svi knjizevni i vanknjizevni tekstovi napisani u njemu od Humacke ploce i Kulinove povelje Dubrovcanima, do Ive Andrica, sva danasnja govorna praksa i komunikacijska vrijednost toga jezika - pokazuje, uza sve kulturalne zasebnosti, visoki stupanj jedinstvenosti. Tu notornu cinjenicu poznaju jednako dobro i najobicniji njegovi govornici, kao i najupuceniji strucnjaci. Mozda najbolje od svih bas dr. Brozovic, medjunarodni lingvisticki autoritet, koji je, uz to, specijalist za bosanske govore. Nitko nije krace i preciznije od njega tu bosanskohercegovacku osobinu definirao, napisavsi u clanku o jeziku u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (u 6. svesku, koji je izasao 1990. godine!) da je "bosanskohercegovacki izraz najizrazitiji nosilac varijantske neutralizacije" (varijante - onodobni znanstveno-politicki eufemizam za hrvatski i srpski knjizevni jezik, op. a.), te da je "bosanskohercegovacki standardnojezicni izraz (kojim se sluze Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) cak izrazito nacionalno nehomogen".

Svaki savjestan jezikoslo vac, dakle, znade, a obi can covjek nepogresivo osjeca, da kulturalnopovijesne razlicitosti, koje u bosanskohercegovackom jezicnom slucaju nesumnjivo postoje, nemaju obiljezje zasebnih nacionalnih jezika ni u strukturalnom, jos manje u komunikacijskom smislu. Ta cinjenica biva jos snaznije naglasena kada se pridoda pitanje knjizevnosti, koje je neodvojivo od jezika. Ako se, pak, danas te razlike imenuju trima nacionalnim imenima, to ne dolazi iz jezika nego iz politickoga prava svakoga naroda, da jezik kojim se sluzi zove svojim nacionalnim imenom. Po tomu je jasno, i o tome najbolje govori citirani Brozovicev stav, da kod nas nazivi jezika - hrvatski, bosanski, srpski - imaju funkciju politickoga razlikovanja, a da su u jezicnomu smislu u ogromnoj mjeri - sinonimi.

Sasvim je drugo pitanje - kako tu slozenu, naoko nerjesivu situaciju urediti civilizirano i funkcionalno, na svim relevantnim razinama od osobne do obrazovne, medijske, administrativne, u jednu rijec normativne, tako da se ne pravi nasilje nad jezikom i naslijedstvom s jedne strane, a da se do kraja postuju sve stvarne razlike i sva politicka prava s druge. Da to rjesenje nije nemoguce, sugerira upravo Brozoviceva definicija iz 1990., kao i onaj politicko-znanstveni i zivotni proces sto je bio zapocet u sklopu tzv. knjizevnojezicne politike sedamdesetih i osamdesetih, a grubo prekinut dolaskom etnicke "demokracije" 1990.

Brozovic iz 1999. sugerira suprotno rjesenje - potpuni jezicni raspad Bosne i Hercegovine.

I samo spominjanje prve mogucnosti danas, naravno, zvuci utopijski, jer zahtijeva koherenciju politickih volja, i mudar konsenzus jezikoslovaca i intelektualne elite.

Druga je, cini se, vjerojatnija, jer za nju zdusno rade sve tri etnicko-partijske vladajuce oligarhije. Ne samo hrvatska, koja je ovdje povod, nego i srpska, sto ne treba uopce dokazivati, ali sasvim jednako i bosnjacka, ne pokazujuci ni mrvu zainteresiranosti za ovaj problem, osim kao osvajanje prava na nacionalni jezik pod bosanskim imenom. Vladajuce strukture na ovom poslu rastrojstva i atomizacije imaju revnosne i odane pomagace u pripadajucim nacionalnim kulturnim institucijama, intelektualnim i vjerskim elitama, medijima i novinarima.

Jezik, medjutim, nije bezazlena stvar. Pometnja i raspad u jeziku, kako svjedoci prastara biblijska reportaza sa izgradnje Kule babilonske, uzrokuje raspad cjelokupne strukture.

Kada to ne znaju i za to ne mare politicari, jest znak potpune drustvene i civilizacijske nedozrelosti i neodgovornosti, ali i nije previse cudno, jer znamo s kakvim "profilima" imamo posla. Kada se, pak, u ta kola uprezu jezikoslovci i knjizevnici, onda je to svjesna prijevara ili slijepi sovinizam. A rezultat je zajednicki: provincijalizacija i unazadjivanje, na prvom mjestu kulture i naroda u cije se ime sve to radi.