Profesor medicinske kriminalistike na Fakultetu kriminalistickih nauka u Sarajevu dr. Alija A. Ramljak objavio je pocetkom ove godine knjigu pod nazivom Medicinska kriminalistika. Izdavac je njegov maticni fakultet, a knjiga uredno katalogizirana i odobrena od Federalnog ministarstva obrazovanja.

Pojavljivanje ove knjige bio bi zaista veliki dogadaj u ovdasnjoj osiromasenoj i prilicno jalovoj naucnoj i strucnoj javnosti da spomenuta ne obiluje materijalnim greskama koje mogu onesposobiti generacije studenata. Da stvar bude gora, u ovoj knjizi ocigledni su, kako doznajemo u krugovima strucnjaka koji se bave sudskom medicinom i kriminalistikom, jos i kradja autorskih prava i falsifikovana recenzija.

Naime, kao jednog od recenzenata ove knjige prof. Ramljak potpisao je u ovoj oblasti uglednog profesora dr. Savu Gorkica. I ovaj, uistinu, i jeste recenzirao Ramljakovu knjigu, ali ne ovu, stampanu 1999. na ukupno 614 strana, nego onu za pravnu medicinu objavljenu daleke 1986. godine. Ramljak se, da stvar bude kompletna, cak nije potrudio da ovaj falsifikat sakrije, nego je recenziju pisanu prije 13 godina stampao integralno, pa je u njoj ostao dio u kojem stoji da je "rijec o djelu od 300 strana", na koliko je zaista i bila ispisana Pravna medicina iz 1986. godine.

Posljednje, ali ne i manje vazno jeste to da je covjek ciji je naucni rad pokraden doktor bioloskih nauka Mladen Milosavljevic, dugogodisnji vjestak za tragove bioloskog porijekla u Federalnom MUP-u i odnedavno visi asistent na predmetu Kriminalisticka tehnika na Fakultetu kriminalistickih nauka u Sarajevu. "Godine 1996. javio sam se na Kriminoloski fakultet, konkurisuci na mjesto asistenta, i tada prilozio svoj naucni rad na kome sam radio petnaestak godina. Profesor Ramljak je tada bio predsjednik konkursne komisije i kada je vidio moje radove, predlozio mi je da zajedno napisemo knjigu. Dao sam mu moj rad koji se bavio osnovama kriminalisticke biologije i koji je obilovao fotografijama razlicitih uzoraka (krvi, dlaka, sperme, svega sto je u forenzicnoj biologiji relevantno), na cemu sam predano radio dugi niz godina", rekao nam je dr. Milosavljevic.

On kaze da je prof. Ramljak njegov rad zadrzao osam mjeseci nakon konkursa, a da se o njemu nije izjasnio. "Kod njega su bili moji originali i posto sam vidio da nesto nije u redu, insistirao sam da mi ih vrati. Uspio sam, ali sam nakon sto se pojavila Ramljakova nova knjiga vidio da je u dijelu 'Bioloski i drugi tragovi' iskoristio moj rad. Rijec je o fotografijama uzoraka vaznih za kriminalistiku, a koji se prave godinama. On ih je samo prefotografirao, sto i laik moze vidjeti na osnovu rezolucije slike u njegovoj knjizi. Uzgred, iako je u tom dijelu Ramljak naveo istu literaturu na koju se ja pozivam, ovaj dio njegove knjige obiluje brojnim materijalnim naucnim greskama i potpuno je nerelevantan."

Noc proslave sampionske titule Kosarkaskog kluba "Bosna ASA", organizirane u popularnom sarajevskom FIS-u, obiljezio je, pored momaka Sabita Hadzica, i bivsi ministar policije, Izetbegovicev savjetnik za unutrasnja pitanja Jusuf Pusina. On je Braci Suljicu, bivsem zamjeniku ministra vanjskih poslova BiH, diplomati u Njemackoj i sadasnjem biznismenu, nakon sto ga je doticni optuzio da je lopov - opalio samar. Ovaj epilog je uslijedio nakon rasprave za stolom izmedju Pusine i Suljica o tome ko je vise svojih kadrova lansirao kao pomocno osoblje u bosanskim diplomatskim predstavnistvima sirom svijeta u vaktu kada je prvi zario i palio MUP-om, a drugi MIP-om. Nakon sto su prisutni za stolom sprijecili nastavak zapocetog saketanja, Suljic je zaprijetio Pusini rijecima: "Jebacu ti majku lopovsku, ja cu te unistiti!"

Sem sto je stavio mrlju na slavlje pobjednika, Pusina je sa saradnicima ucinio sve da prisutni novinari, koji nisu mogli ne vidjeti sudar Jukine sake i Bracinog lica, ne objave niti jedan red o ovom incidentu. I, eto, skoro da uspiju u skrivanju ulicnih manira kabinetskog covjeka. Da, skoro, jer kao sto u crnim hronikama ima mjesta za ulicne razbijace, mora ga biti i za hadziju Jusufa Pusinu, bivseg prvog policajca.

U sukobima dvije "prvoboracke" struje, unutar SDA Zenica, te OHR-a i zenicke opcine, zamalo da stradaju - novinari. Urednici zenickog radija i televizije Spahija Kozlic i Medina Delibasic su zajedno sa dopisnikom sarajevskih Vecernjih novina Selvedinom Avdicem uputili pismo Nezavisnoj komisiji za medije "zbog direktnih i indirektnih prijetnji upucenih od nacelnika zenicke opcine Ferida Alica". Spahija Kozlic i Medina Delibasic se zale zbog prijetnji upucenih nakon sto je u programima RTV Zenica preneseno saopcenje Kluba Patriotske lige BiH Zenica, u kome se trazi "neka gospoda Bedrudin Salcinovic, guverner ZDK, Ferid Alic, nacelnik Opcine Zenica, Fevzija Babic, ministar finansija u Vladi ZDK, Mustafa Fetic i Haris Masic istupe sa jedne od funkcija".

Od Selvedina Avdica je nacelnik Alic pod prijetnjom trazio da mu otkrije ko je Vecernjim novinama dostavio pismo OHR-a u kome se kritizira odnos zenicke opcine i nacelnika prema zahtjevima Srba za povratak u Zenicu. Nakon sto su u Zenici Daniel De Luce i James Ferguson razgovarali sa novinarima, otkriveno je da se desetak novinara u ovom gradu zali zbog prijetnji - gradonacelnika. Alic je odgovorio u izjavi za Avaz da je rijec o "direktnoj politickoj hajci" usmjerenoj na njega pred predstojecu sjednicu opcinskog Vijeca za koju je najavljena mogucnost da se na zahtjev Centrale SDA BiH preispita povjerenje zenickom nacelniku.

Nacelnik Alic nije otkrio ko vodi "hajku". Jos od posljednjih stranackih i potom opcinskih izbora u Zenici se ocekuje neminovan sukob izmedju prvoboraca Patriotske lige i drugih jedinica Armije BiH, koje olicava Ibrahim Puric, predsjednik Izvrsnog odbora SDA Zenica i grupe stranackih prvoboraca koji su pred rat osvojili, a tokom i poslije rata zadrzali kljucne dijelove vlasti u gradu. Jedini nacin da Puric promijeni odnos snaga u zenickoj opcinskoj i kantonalnoj vlasti, koja ga ignorise kao predsjednika i vlastite i vladajuce stranke, jeste da osvoji vecinu u Izvrsnom odboru SDA. Prozvani ni ne pomisljaju na napustanje stranackih funkcija kao "prve linije odbrane", jer su svjesni da bi potom izgubili i ostale "polozaje". Vodje Patriotske lige, pak, vjeruju da su zapoceli ponovno oslobadjanje Zenice i Bosne, kao kad su s pastetom u ruksaku kretali na - Cekrcice.

Proslonedjeljnom odlukom Nezavisne komisije za medije o zabrani emitiranja programa Bosnjackoj televiziji i Neovisnom radiju "Hayat" iz Sarajeva, u prvi plan je izbio generalni direktor Komisije Krister Thelin. Vodjen hladnom pravnickom logikom i striktnim tumacenjem vrlo preciznih registracionih pravila koje moraju ispunjavati svi elektronski mediji u Bosni i Hercegovini, ovaj hladnokrvni Svedjanin se nije libio ostro sankcionirati propuste koje su u toku frakcijskih petljanja napravili stratezi nakon Avaza, najvece medijske investicije vladajuce bosnjacke stranke. Pravnoj utemeljenosti pomenute odluke ne moze se prigovoriti, mada ima mjesta sumnjama da li bi se Komisija drzala propisa "ko pijan plota" da se radilo o nekom mediju koji uziva naklonost medjunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini. Ako bi bilo samo do Thelina, sumnjama nema mjesta: harvardski magistrant, zamjenik ministra pravosudja u svedskoj vladi u vrijeme premijerskog mandata Carla Bildta i sudija Apelacionog suda u Juznoj Svedskoj, sve i kada bi htio ne bi umio drugacije od nacina na koji on razumije princip zakonitosti.

Nezavisna komisija za medije je vec dosadasnjim uvodjenjem reda u dzunglu elektronskih medija u Bosni i Hercegovini napravila veliki posao. Kada se stvore normativni okviri za emitiranje programa srbijanske i hrvatske televizije, glavnina posla u tom segmentu ce biti kompletirana. No, printani bosanskohercegovacki mediji do sada su ostali izvan znacajnijih aktivnosti Komisije, sa izuzetkom Kodeksa za stampu, kojeg su usvojili predstavnici sest novinarskih organizacija u Bosni i Hercegovini. Tragajuci za nacinima primjene i ocjene postivanja usvojenog Kodeksa, posljednjih dana izmedju Komisije i novinarskih udruzenja cirkulira prijedlog za formiranje Vijeca za stampu. Prema radnoj verziji tog prijedloga, Vijece bi imalo pravo raspravljanja svih slucajeva moguceg krsenja Kodeksa za stampu, te pravo davanja konacne rijeci u pitanjima tumacenja Kodeksa.

Naizgled razumno razmisljanje sobom nosi i fatalnu konstrukcionu gresku: novinarska udruzenja, koja bi trebala delegirati clanove Vijeca, toliko se medju sobom razlikuju u poimanju profesionalnih principa i etike da je apsolutno nemoguce dati kredibilitet delikatnim odlukama Vijeca u kojem sjedi predstavnik Saveza novinara BiH, recimo. Da su prihvatili praksu sovinistickog huskanja na svoje srpske i hrvatske kolege u Sarajevu od strane ovog Saveza tokom rata, ponajbolji bh. novinari nikada ne bi pristupili osnivanju svoje Nezavisne unije profesionalnih novinara Bosne i Hercegovine. Pomenutim prijedlogom se u istu ravan stavljaju oni koji su osramotili obraz profesije i oni koji su ucinili sve na njenom ocuvanju.

Stoga treba vjerovati da ce Krister Thelin prepoznati zabludu koju prijedlog ovakvog nacina ustanovljavanja Vijeca za stampu sobom nosi. Trazenje optimalnog rjesenja postivanja medijskih sloboda ali i obaveza u ovakvoj Bosni i Hercegovini mozda i jeste Sizifov posao. Ali bolju osobu za taj posao od covjeka koji je istrcao osam maratonskih utrka, od koje posljednje dvije u New Yorku 1997. i Kopenhagenu u maju ove godine, tesko da bi se moglo naci.

Sudsko vijece Opcinskog suda Bugojno izreklo je 24. maja presudu osmorici Bosnjaka koje je tamosnji tuzilac teretio za terorizam zbog miniranja kuca hrvatskih povratnika, pracenja hrvatskih policajaca i postavljanje eksplozivne naprave pred kucu lokalnog hrvatskog politicara. Hajrudin Pokvic, predsjednik sudskog vijeca i Opcinskog suda Bugojno, odbacio je optuzbu za terorizam, objasnjavajuci da tokom sudjenja nije pruzen niti jedan dokaz da je rijec o terorizmu.

"Niti jedan dokaz ne upucuje na zakljucak da je njihova namjera usmjerena na rusenje Federacije i njenog ustavnog poretka. Bez dokazivanja takve namjere, nije moguce govoriti o terorizmu", rekao je Pokvic. Sedmorica optuzenih su osudjeni zbog ugrozavanja sigurnosti i imovine zbog miniranja hrvatskih kuca u selu Curcica Lug kod Bugojna 16. augusta 1997. godine i to: Asim Ramulj na tri godine i sest mjeseci, Enver Delic, Edin Mrkonja i Enes Kokic na po tri godine, Hidajet Begovic i Mesud Jasarevic na po dvije godine i sest mjeseci.

Ramulj, Delic, Jasarevic i Mrkonja oslobodjeni su optuzbe da su u jesen 1997. godine pratili nekolicinu hrvatskih policajaca, pripremajuci njihova ubistva. Muhidin Omanovic je osudjen na tri godine zatvora "zbog postavljanja eksplozivne naprave pred ulazna vrata kuce Ive Mrse, predsjednika HDZ Bugojno i predsjedavajuceg Opcinskog vijeca Bugojno". Muris Ljubuncic je oslobodjen optuzbi u bugojanskom procesu.

Nakon "pacifistickog" posjeta Beogradu i ustrajnih izjava u odbranu beogradskog rezima, austrijski pisac Peter Handke dozivljava brojne kritike zapadnih medija. No, cini se, najzescu kritiku pjesnikovih prosrpskih stavova objavila je pisceva bivsa supruga Marie Colbin, koja je sa Handkeom zivjela 12 godina.

U otvorenom pismu svom bivsem suprugu, koje objavljuje becki politicki tjednik Format pod naslovom "Ti, ideoloze fasizma", Maria Colbin, izmedju ostalog, pise: "Svi kazu ti volis Srbiju, a ja kazem: ti volis sebe u Srbiji". Maria Colbin podsjeca pritom Handkea na nasilje koje srpski rezim cini nad neduznim Albancima i kaze: "Ti volis nasilje nad neduznima." Potom navodi da ju je Handke stalno tukao i fizicki zlostavljao za vrijeme njihove veze, pa nije onda ni cudo sto on brani Milosevica, koji isto tako zlostavlja nevine albanske majke i djecu. "Nasilje prema slabijima vasa je zajednicka crta, a ja kad citam tvoje tekstove o visokim principima i pravdi, ponovo osjetim svoju glavu na kamenom podu, zatim tvoje gojzerice u mom stomaku, tvoju pesnicu na mome licu. Ne, ti nisi covjek mira", zakljucuje Marie Colbin, glumica iz Salzburga, Handkeova bivsa supruga, u svome otvorenom pismu tjedniku Format.

"U svom romanu 'Tri poslijeratna druga' spominjao sam i Siptare te napisao da je to narod bez istorije, violoncelista, slikara... Sve ljude koji su u ovom trenutku u izbjeglistvu duboko zalim, ali to ne umanjuje njihovu objektivnu zaostalost. To ih je i dovelo do toga da pozele ne zivjeti s jednim drugim narodom, onda je taj drugi narod pozelio ne zivjeti s njima." Da se smrznes od sovinisticke eksplicitnosti koju je izrekao jedan covjek u nedavnom intervjuu zagrebackom Nacionalu. Ne, to nije Zeljko Raznatovic Arkan, mada ne sumnjamo da bi se slozio sa ovim sanitarnim citatom. Autor navedenih redaka nije cak ni jedan od tristo Milosevicevih kerbera, kojima je zabranjen ulazak u zemlje zapadne demokracije. Autor pogromaskih rijeci nije niko drugi do njegovo velicanstvo Djordje Balasevic, UNHCR-ov ambasador dobre volje, glazbenik bratstva i jedinstva, pesnik ljubavi, nas Djole, Djole forever.

Za narod kolektivno prognan iz svojih kuca, on ne suosjeca. Naprotiv, na pitanje novinara Nacionala da li je pjesma Ne lomite mi bagrenje antialbanska, on daje upravo citirani odgovor, potvrdjujuci svu rasisticku raskos naseg zajednickog jugoslavenstva kad je, treba biti iskren, dobar dio ovdasnjeg svijeta o Albancima mislio isto sto i srpska propaganda. Isto sto na svjetlo dana iznosi i UNHCR-ov humanista koji se ne libi reci da Albanci nisu htjeli zivjeti sa Srbima, cime implicitno, volens-nolens, salje poruku da Jugoslaviju nije razbila srpska politicka, vojna i kulturna elita podrzana narodnim masama, nego da drugi nisu htjeli zivjeti sa Srbima i da su ti Drugi razbili zajednicku drzavu. Prevejani Albanci, Bosnjaci, Hrvati, Makedonci i Slovenci: nisu ni znali da su se svi jugoslavenski ratovi vodili zbog toga sto nisu htjeli zivjeti sa Srbima, pa su onda Srbi pozeljeli da ne zive s njima. Obrnuto, Djole, obrnuto.

RIJEC U FOKUSU

Sestog lipnja Europska unija obiljezit ce stogodisnjicu smrti Johanna Straussa Mladjeg, cuvenog austrijskog skladatelja, violinista i dirigenta.

Ni nakon protekla vijeka od njegova zemaljskog ugasnuca, zvijezda popularnog "kralja valcera" nije ugasla, nego svijetli jos jacim i modrijim sjajem. Njegove mnogobrojne skladbe, kao sto su: Na lijepom plavom Dunavu, Becka krv, Price iz becke sume, Ciganski barun, vec odavno su postale ne samo dijelom modernoga gradskog folklora nego i osobenim, prepoznatljivim znakom svjetskog kulturnog pamcenja. Sam Johann Strauss, kralj valcera (Walzerkönig) pak, da je ziv, bio bi iziritiran komercijalnom bukom i kakofonijom, u povodu svojih neprolaznih harmonija, te cemo, u dobroj namjeri, ovom recenicom zavrsiti kalendarsko spominjanje na njegov zivot i djelo.

Ali, imamo i mi svoga Straussa. Nadimak "Straus" Ivici Osimu, popularnom sarajevskom nogometasu, danas treneru austrijskog prvoligasa "Sturm" iz Graza, jedan domaci nogometni ovisnik tumaci ovako: "Ivica je upotrebljavao nogometnu loptu kao Johann Strauss Stradivarijevu violinu". Ovih dana ga ista Straussova Austrija okiva u zvijezde i nazivajuci ga nogometnim kraljem (Fussbalkönig) i filozofom nogometne igre (Fussbalphilosoph), ne samo stoga sto je od osrednjeg provincijskog tima za vrlo kratko vrijeme napravio drzavnoga sampiona, vec sto je, poput spomenutoga glazbenika, od surove nogometne igre uspio napraviti ljepotu i simfoniju.

Ivica Osim zablistao je u drugoj polovici sezdesetih i pocetkom sedamdesetih u sarajevskom "Zeljeznicaru". Nadimke "Straus" i "Svabo" vjerojatno je stekao zbog svoje plave kose, a zvali su ga jos i "Profesor" jer je studirao matematiku, kao jedan od rijetkih nasih nogometasa koji su uopce nesto studirali. Njegove nezapamcene driblinge radioreporteri su prenosili ovako: "Loptu je sada dobio Ivica Osim, a dok je ne izgubi uzivajte u muzici iz nasega studija." Ivica Osim je postao ljubitelj generacija i simbol moci onoga Sarajeva sto je u dva prijeratna desetljeca upravo iz svoje multikulturalnosti poradjalo cudesne kreativne rezultate, koji su sve vise postajali trn u oku nacionalisticki ostrascenih susjeda.

Uspjesno se, potom, okusao u Francuskoj, a krajem osamdesetih i kao trener "Zelje", da bi u doba raspada Jugoslavije postao posljednji selektor njezine drzavne reprezentacije. Napade jugosoldateske na svoj grad u proljece 1992. docekao je u Beogradu i tad je bez razmisljanja podnio ostavku: "Ne mogu se baviti nogometnom igrom ovdje, gdje se organizira agresija na moje Sarajevo", rekao je tad. Otisao je potom u egzil, gdje je ponovno za vrlo kratko vrijeme uspio napraviti cuda.

Zavrsavajuci ovu biljesku o njemu, ja zelim, zapravo, napisati malu pohvalu dusi nasega grada, rasutoj po svjetskim meridijanima. Njene zvjezdane trenutke nitko nikad nece obiljezavati ni slaviti, pa ipak ona jos uvijek plese furiozni strausov valcer na ponovno ozelenjelom tepihu spaljenoga Grbavickog stadiona.