Usred opce zabune koja je nastala odlukom Vrhovnog suda RS-a o obnovi sudjenja trojici Srebrenicana (Hasic, Harbas i Husic) skoro je neopazeno prosla izjava OHR-ovog zvanicnog megafona Jamesa Fergusona. On je, naime, kazao kako je sve u redu sa spornom odlukom, pa i to da ce ona trojica jadnika ponovo morati u bijeljinski ili vec koji zatvor u RS-u. "OHR ne moze zabraniti odluku Vrhovnog suda RS-a (...), za nas je sada veoma vazno da se ispostuje slovo zakona", rekao je on pozivajuci se na proceduru i pravni sistem, koji se, kao, sad mora odrzati.

Zaboravljajuci pritom, naravno, da je sistem o kojem govori stvoren upravo na tragediji nesretnika ciji je cijeli problem u tome sto su bili na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme. I umjesto da Ferguson bar suti o tome, on sa posvemasnjim autoritetom drzi pridike njihovim odvjetnicima. Zakon o kojem govori nije postovan u ranijem slucaju, kada je presuda donesena, no, sada gospodin glasnogovornik iza njega zaklanja sopstvenu, kao i nesposobnost institucije za koju radi. Kljucna rijec u cijelom ovom slucaju jeste nesposobnost, a ne nemoc. To je u krajnjoj liniji u vise navrata dokazao Carlos Westendorp, kome bi zbog povremene inertnosti i sporosti u rjesavanju bolnih problema valjalo instalirati "nadzornika radova". Nesto kao "visokog predstavnika" za visokog predstavnika.

Koliko poslovica kako je "pravda spora, ali dostizna" nema nikakvog smisla pokazuje i optuznica koju je Haski tribunal podigao protiv Slobodana Milosevica. Da je pravda bila brza, vjerovatno bi Balkanom u proteklih desetak godina teklo mnogo manje krvi. To sto je od srijede, 26. maja, i ime Slobodana Milosevica upisano na listu zvanicnih optuzenika za ratne zlocine, zrtvama je ipak premala satisfakcija. BiH, zapravo, i nema razloga da likuje: ta ista Amerika nakon cijeg je miga Milosevic konacno dobio ono sto je davno zasluzio, svojedobno ga je jedva umolila da pregovara u Daytonu.

Sa druge strane, optuznica protiv Milosevica vjerovatno je najbolji prilog kojeg su pravnici u Haagu mogli dati u bici za "srpsku stvar". Trenutak u kojem je Louise Arbour, glavna tuziteljica u Haagu, konacno rekla da je Milosevic zlocinac, savrseno se poklopio sa politickim interesima vodja NATO-a i tako se, bez obzira na svu pravednost koju optuznica sama po sebi nosi, idealno potvrdjuje stare i poznate srpske teze o Tribunalu kao politickoj instituciji.

Tako se jedan ocekivani, svima poznat i potreban potez svodi na svoju suprotnost. Pa kad se zatim covjek sjeti price o nedostupnom optuzeniku (sjeca li se uopce neko Karadzica i Mladica?), cinjenica da je zlocinac i zvanicno optuzen za zlocin izaziva dodatnu gorcinu. Kod svakog normalnog, pod uslovom da se taj normalni, kao Arbourova, ne sprema za sudiju Vrhovnog suda Kanade.

U nedavnom intervjuu bivseg gradonacelnika Mostara na EROTEL-u, ponovo smo se osvjedocili koliko su zapjenjeni sovinisti otvoreni u svojim bolesnim namjerama. "Westendorp je fini gospodin koji zna da ni u Spaniji ne bi mogao otici negdje i reci 'recite mi koliko Baska ovdje radi', niti on ima sta traziti u Aluminijskom, samo bi Republika Hrvatska mogla nesto pitati, jer je ona ulozila u Aluminij." Krajnje neukusno poredeci brojniji narod Federacije sa Baskima, Brajkovic u rasistickom sljepilu vrijedja i Bosnjake i Srbe koji bi se vratili u Aluminij, i Baske i Spance, a i gospodina Carlosa. Prema kombinatu on ima jako domacinski odnos: "Mi smo napravili dokapitalizaciju, a ja cu osobno kupiti dionice Aluminijuma u privatizaciji. Devetnaest milijuna maraka je ulozila Hrvatska, a radnici koji su radili u Aluminiju morali su potpisati da nece raditi za place, vec ce umjesto toga dobiti dionice."

Svoje vidjenje vlasnistva nad ovim privrednim kompleksom pojasnjava ovako: "Ministar Susak, predsjednik Tudjman i RH su pokrenuli Aluminij." A izgradili su ga, valjda, Tuta i Stela, rukava zasukanih na nekoj od ORA dok se samoupravljalo? Istina je da je kombinat izgradjen kao drustveno vlasnistvo, dakle, i vlasnistvo onih radnika i radnica "Baska" koje Brajkovic ocito ne zeli primiti nazad, mada su u kombinat ugradili trud, znoj i samodoprinose. "Ako se prijave na natjecaj, mozda ce i biti primljeni", cinicno tvrdi Brajkovic, najveci rasista medju direktorima. I legalnim i ilegalnim.

Najavljeno imenovanje Smiljka Sagolja na mjesto celnog covjeka EROTEL-a, odnosno "televizije hrvatskog naroda u BiH", ne bi trebalo biti iznenadjenje. Ta televizija je i do sada stajala "na braniku" Herceg-Bosne, a njen izbor za buducnost je sada pao na Sagolja. On je provjereni Bobanov ratnohuskacki, domoljubni kadar koji poznaje vecinu hercegovackih "pukovnika" i ne postavlja pogresna pitanja. Stavise, u njihovom ratnom pohodu na bosnjacke civile u Ahmicima, Dretelju, Heliodromu, uvijek je Sagolj bio retoricko-huskacka podrska. Svojevremeno se pisalo da je nesretno zavrsio karijeru nakon zvonjenja mobitela u studiju tokom razgovora sa Perom Zelenikom, jednim od uglednih likova iz hercegovacke galerije hrvatskog vrhovnika.

No, evo ga, uskrs'o Smiljko. I uskrs'o u velikom stilu, pa pravo u stolicu. Ono sto bode oci vise od njegovog imenovanja, koje se, je li, moglo i ocekivati, jeste reakcija Nezavisne komisije za medije (IMC). Koje nije bilo. Da li se sad radi o nezainteresiranosti (sto je neoprostivo) ili o pravnoj praznini (sto je moguce), nije poznato. No, mozda su Krister Thelin i njegova ekipa bili prezauzeti zatvaranjem ocajno loseg i za sada benignog BRT-a. Ko zna? U medjuvremenu, EROTEL je i dalje suvereni gospodar hrvatskog dijela medijskog prostora u BiH i transmiter Tudjmanove katedrale duha koja i dalje odnarodjuje bh. Hrvate od njihove zemlje. Povratak Sagolja na scenu je samo dokaz njegove trenutne dosljednosti. Dakle: "Zivio EROTEL sa drugom Smiljkom na celu!"

Da jadna, razvaljena i rascerecena Bosna i Hercegovina moze organizirati sahovski turnir nebeske (19) kategorije malo je ko mogao povjerovati. Ali turnir je organiziran, "bogovi" igre na 64 polja su dosli i u Domu Armije pokazali svu nadmoc svog "militarizma". U pravu su oni koji kazu da je po znacaju koji ima u svjetskim okvirima, medjunarodni velemajstorski sahovski superturnir Bosna '99. najveci skup te vrste u BiH od kraja rata naovamo. Sakupila su se trenutno najveca imena u ovoj drevnoj perzijskoj igri i svojim dolaskom su demonstrirali povjerenje u organizatora, povjerenje u jedan grad koji je dokazao da i bez Dimitrija Bjelice moze organizirati ozbiljan turnir, toliko vazan i vrijedan da na simbolickoj ravni nadilazi sebe samog. Ovaj uspjesni "sudar divova" na neki nacin vraca Sarajevo u arenu normalne Evrope, u tako zeljenu dosadu obicnog lijepog zivota.

Predivno je to sto sa organizacione strane nije bilo ni jednog jedinog propusta. Turnir se zavrsava u savrsenom redu, svaki kotac je na svom mjestu. Bosanski sahisti potpomognuti sponzorima su pokazali da je besprijekorna organizacija moguca i u Bosni i Hercegovini. Medijska pokrivenost ovog dogadjaja takodjer zasluzuje paznju. Velemajstorica Vesna Misanovic za gledaoce BHT-a svaku noc razgovara sa nekim od ucesnika, a potom obicno slijedi detaljna analiza najljepse partije odigrane prethodnog dana. Tako ni Zenicani ili, recimo, Gorazdani koji vole sah nisu uskraceni za ljepotu i intelektualnu provokativnost Kasparovljevih ili Adamsovih poteza. I OBN je dobar dio svog sportskog programa posvetio turniru. Nije ni cudo da penzioneri, koji su kod nas listom sahisti, u trolejbusima caskaju: "Neki dan je Kasparov dao covjeku tri figure i opet ga pobijedio!" "Nije valjda!" Bogami, kao da je fudbal u pitanju.