Posto je Milosevic najavio povlacenje vojske sa Kosova, a Amerikanci to odbili kao "polovicno rjesenje", jedino je jasno da su sudionici mirovnog dogovora vec odredjeni. Preostaje jos samo dogovor

SVE SRPSKE AGENCIJE U PONEDJELJAK
popodne saopstile su sa oznakom "hitno" da je Vrhovna komanda u Beogradu donijela odluku o povlacenju dijela snaga "s obzirom da su dejstva na Kosovu i Metohiji protiv tzv. OVK zavrsena". Na Zapadu je odluka Slobodana Milosevica primljena veoma hladno i ocijenjena je kao "polovicna mjera". Pa ipak, uprkos javnim izjavama, odluka o povlacenju se pazljivo analizirala i u prvim reagovanjima te vrste provejavalo je pitanje: da li Milosevic zaista pokazuje rijesenost da po cijenu velikih ustupaka vrati mir u zemlju ili je rijec o "sitnom pasu", jos jednom od prepoznatljivih taktickih trikova na malom prostoru koji su, ne jednom, uspjeli da zavaraju njegove protivnike. Odgovor je sljedeci: Milosevic shvata da nastupa posljednji trenutak za mir i nudi svoju prvu cijenu, jednako kao sto je sa trojicom oslobodjenih americkih vojnika prosle nedjelje nagovijestio da je raspolozen za neku vrstu pogodbe.

Clinton ce spasiti Milosevica
Sa jedne strane, NATO shvata da ga dalje bombardovanje, iako ne bez rezultata, beznadezno kompromituje, buduci da ce bacanjem kasetne bombe na centar Nisa, ubijanjem civila u Pristini, Beogradu, Cacku, Kragujevcu, razvaljivanjem Kineske ambasade u Beogradu Srbija mozda i biti pobijedjena prije nego danonocnim bombardovanjem srpskih vojnika na Kosovu, ali takav intervencionisticki model pokazao je previse mana da bi postao siroko i obavezujuce primjenjiva doktrina, kako su zeljeli u Washingtonu. Sa druge strane, oni su u Srbiju previse usli da bi dozvolili da iz te price izadju porazeni, sto ce reci nikako osim kao pobjednici. Ko im u tome moze pomoci? Opet Milosevic i u tome treba traziti razlog za izjavu Billa Clintona, nekima skandalozno iznenadjujucu, u kojoj nije iskljucio pregovore sa predsjednikom Srbije.

Sa druge strane, Milosevicu itekako odgovaraju "kolateralne zrtve" Alijanse, medju kojima je do sada oko 500 mrtvih civila i jos cetiri puta toliko ranjenih. Njemu savrseno pasu grafitne bombe u kojima je u prvom naletu 2. maja bez struje ostalo tri cetvrtine Srbije. Jer, poslije svega toga sve manje je Srba kojima je Kosovo "najskuplja srpska rec". Milosevic nema nista protiv Vuka Draskovica, koji zeli mir po svaku cijenu, kao sto nema nista ni protiv Momira Bulatovica, koji ce zato Draskovica smijeniti, jer zna se ko jedino u Srbiji ima pravo da donese mir.

Milosevica sigurno veoma zabavljaju Vuk Obradovic i Zoran Dindjic, koji ga javno prozivaju kao najodgovornijeg zato sto Srbija maja 1999. ima vise rijeka nego mostova. Zabavlja ga, ne manje od toga, i kada RTS Dindjica i Obradovica, prozove kao petu kolonu, jednako kao sto ce sutra, kad mir ne bude imao alternativu, prozvati i Vojislava Seselja ako ne shvati da u Srbiji samo jedan ima monopol i na rat i na mir.

Civilna zastita pretenduje na vlast
Kada su Amerikanci analizirali ko bi mogao umjesto Milosevica da im u Srbiji ponudi ono sto zele, vjerovatno su na stolu imali i izjavu Zorana Dindjica, koji je u subotu, zajedno sa Milom Dukanovicem, pozvao medjunarodnu zajednicu da ne sklapa nikakav mirovni sporazum sa Srbijom ukoliko u njemu ne izbaci zahtjev za smjenu Milosevica. Tada im je moralo upasti u oko da je Dindjic svoju hrabru izjavu dao iz Podgorice, dobro cuvan Dukanovicevim policajcima, dok je ostatak svoje stranke ostavio u Beogradu da u ponedjeljak, pritisnuti, vrte izjavu kako su svi njihovi partijski aktivisti na terenu "ukljuceni u Civilnu zastitu" i "kako otklanjaju posljedice bombardovanja".

Rijecju, Milosevic jos uvijek u rukama drzi ono sto treba Clintonu i zna da mu to ne mogu ponuditi nikakav Vuk Obradovic, koji ima manje poslanika nego Vatikan divizija, i nikakav Zoran Dindjic, posebno ne iz Podgorice. Sudionici mirovnog dogovora, dakle, vec su odredjeni. Ostaje dogovor, koji je vec mnogo manji problem.

Washington je, dakle, veoma rezervisan prema Milosevicevoj ponudi, ali nikoga ne bi trebalo da cudi da su se Madelaine Albright i James Rubin - posto su u ponedjeljak namrsteno ispratili novinare glumeci nezainteresovanost Milosevicevom najavom o povlacenju vojske sa Kosova - iza zatvorenih vrata kucnuli casom sampanjca. Ipak se krece. Naravno, nisu lagali: Milosevic zaista ne nudi dovoljno. Ali znaju i to da ne nudi iz samo jednog razloga: zato sto ce kasnije ponuditi vise.

Sta ce ponuditi Amerikanci
Ostalo je da jos samo vide koliko oni imaju da ponude njemu. To ce u prvom redu zavisiti od procjene Washingtona da li Milosevic nudi mir zato sto vise ne moze da izdrzi ili zato sto shvata da je posljednji trenutak da se okrene prije nego sto bude prisiljen da pritisne gas i upise se u drustvo sljedbenika cara Lazara. Amerikanci se u tom smislu nece baviti nagadjanjima buduci da imaju nacina da provjere Milosevicevu motivaciju. Dakle, nastavice bombardovanje, jos snaznije, jos bezobzirnije, sa jos vise zlocina protiv civila, potopljenih mostova, srusenih kuca.

Ukoliko Milosevic ne izdrzi ubitacni finis, morace doslovno da kapitulira, i tu bi se mogao ovajditi ambiciozni Dindjic ili neki drugi od nebrojenih srpskih stranackih lidera koji su za postmilosevicevsku eru ponudili da se zrtvuju Zapadu prije nego sto su ovi i sastavili siri spisak kandidata. Ukoliko predsjednik SRJ ipak izdrzi narednih mjesec dana, sto je vjerovatnije, ocekuje ga sporazum koji ce ga kostati teskih ustupaka i koji ce mu dati nekoliko sitnih darova, tek da moze da se javno obrati gledaocima RTS-a: "Dragi gradjani Jugoslavije, Kosovo i Metohija ostali su u sastavu Srbije..."

Dayton seli na Kosovo
Rijecju, plan za Kosovo medjunarodna zajednica modelovace pod geslom da je BiH toliko dobro rijesena da ce biti prava blagodet da ima jos jedna. Bice to, dakle, opet neki Dayton, mirovni plan dovoljno nedorecen da bi sve strane mogle da ga prihvate i predstave narodu, ali i medjunarodnoj zajednici dovoljno jasan kroz interpretacije nekog kosovskog Carlosa Westendorpa.

Milosevic ce, dakle, morati da pusti naoruzane Amerikance u juznu pokrajinu, morace da prihvati medjunarodni protektorat nad njom, morace da se pomiri da se taj protektorat nece zadrzati na sjevernoj granici Kosova, morace da se slozi sa povratkom izbjeglica i morace da povuce vojsku i policiju. Zauzvrat ce biti cascen time sto ce naoruzani Amerikanci (i ostali Rusi) biti pod mandatom UN-a, sto politicki status Kosova nece biti rijesen sporazumom pa ce moci da kaze da je ostalo u Srbiji, sto ce mozda na granici prema Albaniji i Makedoniji moci da zadrzi simbolicne vojne snage i sto ce mu biti obecano da ce drustvo Hashima Taçija biti razoruzano.

Naravno, bice napravljen i plan ekonomske obnove pokrajine (mozda cak i Srbije), koji ce funkcionisati na principu: smijeni Vojislava Seselja pa cu ti za 29. novembar popraviti srusenu toplanu na Novom Beogradu. Milosevic ce tako, sve su prilike, politicki prezivjeti sklapanje mirovnog ugovora, jednako kao sto je i Radovan Karadzic prezivio Dayton, koji nije mogao biti napravljen bez njega makar on u cijeloj stvari ucestvovao veoma malo. Za predsjednika SRJ, jednako kao i za Karadzica, problemi ce nastati tek kasnije. A tu ce nastati i problem za Srbiju. Njegovo ime je opozicija.

Postmilosevicevska era
Naime, mnogi srpski prozapadni intelektualci tvrde da Milosevica nema ko da naslijedi zato sto je opozicija kompromitovana buduci da je dijelila njegove stavove i zato sto je i ona, da bi opstala na sceni, slijedila Milosevicevu nacionalisticku retoriku. To ne samo da je pogresna konstatacija nego ima i znacenje alibija upravo za te intelektualce, koji su vise pomogli stvaranju mita o Milosevicu nego RTS. Proucavajuci "srpskog Machiavellija", oni su djelovali vise propagandisticki nego analiticki, on je za njih bio iracionalan kao Karadjordje, silnik kao Dusan, prepreden kao Milos, mocna supruga uklapala se u mitski model proklete Jerine, on je za njih bio vlastodrzacko savrsenstvo, a sto dobri Bog nije imao nikakvog ucesca u njegovom stvaranju, samo je jos betonska oplata na taj mitski model, zar ne.

Trebalo je vidjeti ponekad kako se na Milosevica stranim diplomatama otuzno zale ti srpski "nadnacionalni" intelektualci ("ostavio nas je u kratkim rukavima"), koji se danas Zapadu preporucuju za njegove nasljednike i cija je temeljna moralna referenca to sto ih nikada nije pozvao. Jer, dok je to radio, nijedan ga nije odbio. Slicno je i sa opozicijom. Svi opozicioni lideri - potpuno je nevazno jesu li (bili) nacionalisti ili ne, bedznadezno su inficirani Milosevicem. Oni su, do jednoga, zasluzili taman toliko da za trideset godina uz njihovo ime u nekoj neselektivnoj enciklopediji stoji samo to: "politicar iz ere Slobodana Milosevica".

Jer svi danasnji lideri opozicije, zajedno sa Milosevicem, opisali su jednodecenijski krug i nista nisu napravili. Zbog toga ce poslije ove price sa Kosovom politicke partije na sceni opstajati onako kako budu u stanju da pronadju nove ljude, da izvedu jednu novu generaciju politickih lidera, koji ce se sa manje-vise jednakim prezirom odnositi prema Vojislavu Seselju kao i prema Zoranu Dindjicu. Dok se to ne desi, ili ce Milosevic jos biti na vlasti ili ce pod pritiskom iz svijeta morati da odstupi, a na njegovom mjestu sjedice neki njegov espeesovski broj dva, na primjer Milan Milutinovic, koji ce poput Biljane Plavsic shvatiti da nije neophodno promijeniti mnogo od svog politickog habitusa da bi se umililo medjunarodnoj zajednici.