Unutrasnje provjetravanje SDA nije uspjelo prikriti "atlas lopovluka" koji krasi kantonalnu Bosnu. Neki su igraci zrtvovani, neki su ostali u sedlu. Vrh piramide je nedirnut. Izetbegovic vlada. Neovisno mu se suprotstavljaju Bicakcic i Cengic. Ne zato sto Oni to zele, vec zato sto je On tako odredio. Posljedica: Njih dvojica medjusobno suprotstavljeni. Na dvoru kralja Artura cak su i Jenkiji zbunjeni

NAS POLITICKI ZIVOT POSLJEDNJIH NEKOLIKO
nedjelja ne postoji. Kosovska kriza proizvela je beskonacni lanac lijenosti u koji su se, ne bez malogradjanske radosti, domaci politicari strastveno uvezali njegujuci kult nicega. Ta mocvarna atmosfera zajahala je bosansku svakodnevnicu i prije prekodrinskih NATO-udara, koji su samo ubrzali proizvodnju nerada od strane narodnih predstavnika. Primarni izraz tog parazitskog stanja svijesti je visemjesecno odsustvo cak i elementarne kritike Izetbegoviceve vlasti.

Suti opozicija, suti "unutrasnja emigracija", sute novinari, sute bosanski intelektualci, suti nasa zabokrecava javnost, cak i Westendorp javno suti (ako tajno ne dijeli packe vrhovnom dileru nase srece), i sva ta sutnja, sav taj galimatijas, ustolicuje bosnjacku piramidu vlasti van vidljivog institucionalnog okvira, van javne scene sa koje izostaju pitanja i odgovori od temeljnog znacaja za nasu kletu sudbu. Izetbegovic nema od cega da strahuje.

Niko ne izrazava ni najmanju zelju da pred publikom (a publika su mediji) progovori o jednom konceptu vlasti koji se kolokvijalno moze atribuirati kao "strah od sistema". Taj strah od sistema, koji je ustolicen kao centralni politicki proizvod SDA vladavine u carsijskom sistemu vrijednosti, podmece se kao apriorna socijalna kategorija za cijeli jedan nacionalni korpus. A oni koji imaju sta da kazu sute i zadovoljavaju se svojom iskonstruisanom duhovnom velicinom koja je direktno proporcionalna fizickoj velicini Pigmeja.

Pitanja i odgovori
Tek reda radi spomenimo... Jedini javni diskurs o Izetbegovicevoj vladavini mozemo susresti na stranicama Dnevnog avaza u vec znamenitoj rubrici Javnost pita - Izetbegovic odgovara. Ako vec postoje ljudi koji pitaju, dakle, ako Predsjednik i ne pita i ne odgovara, "vec samo odgovore on zna", onda se ta rubrika nase najtiraznije dnevne novine mora detektirati kao savrsena apologija i, ako nije presmiono, medijska hagiografija Alije Izetbegovica.

Naime, da nije te novinske strane formata A3, lider SDA gotovo uopce ne bi bio prisutan u javnosti. Biti odsutan iz javnosti za politicara znaci ne biti. Elem, clan drzavnog Predsjednistva odasilja nam jednom hefticno, tjedno i sedmicno bisernu nisku pseudofilozofskih odgovora koji mozda posjeduju neku vrijednost za misticne religijske redove, ali za osiromasenu zajednicu zednu pragmaticnog misljenja to je tako pasê da pomalo vrijedja.

Dva Izetbegoviceva odgovora su tipska i, metaforicki kazano, proizvela su novo pozicioniranje snaga desnog i lijevog centra u stranci koju, ozbiljna je to detekcija, drzi jos uvijek samo Izetbegoviceva harizma i "novcana prizma".

U jednom odgovoru predstavnicima svog vjernog plebsa patricij Izetbegovic se zali sto mora citati dosadne izvjestaje pa nema vremena da cita knjige. Tako se Izetbegovic dekodira kao "covjek knjige", dakle kao humanum, a ne kao covjek izvjestaja, dakle kao biro monstrum. Na pojavnoj ravni to je simpaticno, mozda bas pridonese novom izbornom uspjehu SDA.

Ali to je neodgovorno i antisistemsko modeliranje javnosti sto samo pothranjuje nerad i oslobadja od odgovornosti spram javne funkcije. Pa ako mu se ne citaju izvjestaji (koji su predmet njegovog rada i polje politicke bitke), jos nije kasno da ode u mudrace i procita sve sto je propustio. Izetbegovic se ponasa kao genijalni djecak Adrian Moll, koji, umoran od prebrzog zivotnog tempa svojih mahalaskih drugova, slini: "Umjesto da citam knjige, ja zivim zivot!"

To je tipicni, antipragmatski i vansistemski Izetbegovic koji ovakvim nastupima proizvodi "kolateralnu stetu" (nerad, neodgovornost, inkompetentnost). Ovo su upravo oni sadrzaji koji su pod vladavinom SDA importirani u nas svakodnevni zivot, kao skup uzansi, kao mjera za napredovanje. Tzv. tehnokratska struja u SDA "pozvana" je da ovu dokolicarsku komociju Izetbegovica i drugova impregnira "pragmaticnim ekonomizmom" koji pije vodu kod Amerikanaca i drugova. Predvodi je federalni premijer Edhem Bicakcic. Sukob Izetbegoviceve dogme i Bicakciceve pragme je jedan od najnovijih ideoloskih izazova u nemirnom toku SDA povijesti. U politickoj analitici mozemo ga tretirati kao magistralni sukob kontemplacije i racionalizacije.

Danajski dar
U trenutku kada je Izetbegovic osjetio porast moci federalnog premijera, koja je, prije svega, uvjetovana prirodom Bicakcicevog djavoljeg posla i njegovom namjerom da zbiljski departizira svoju funkciju u drzavnoj sluzbi, Izetbegovic je javno reagovao upravo onom logikom koja je suprotna Bicakcicu. Reagovao je antisistemskom ponudom. Kazao je da kao svog nasljednika vidi Bicakcica! Ovom se nebesa zatelebala, ambicije porasle, hvala ucitelju, hvala... Ne vidi Edo danajski dar. Pa zar ce drugi kandidati za prijestolje mirovati i to prihvatiti zdravo za gotovo?! Izetbegovic je dobio ono sto je zelio. Premijeru je proizveo neprijatelje a on je i dalje ostao vrhovni arbitar. Bravo, majstore!

Drugi Izetbegovicev odgovor iz koga se takodjer moze iscitati novo stratesko prekomponiranje u nasoj dragoj SDA (a koje takodjer ima veze i sa pomenutom proizvodnjom neprijatelja) je skandalozne naravi i izazvao je nista manje skandalozne reakcije jos nekih potencijalnih nasljednika "lika i djela predsjednika Izetbegovica".

Opet se radi o sarmantnoj sintezi koja na prvu trazi pljesak i jos jedan bis, jos jednu izbornu pobjedu. Teska recenica: "Volio bih da za mog zivota o meni se ne pise ni lose ni dobro. A kad umrem, neka se pise sta hoce." Pogodak u sridu kao da miluje dusu bosnjackog naroda ciji je nezreli genij odusevljen ovom prostodusnoscu i oholim pojednostavljivanjem. Ali ne i genij Hasana Cengica.

Cenzura i sujeta
Izvor koji je iz sasvim razumljivih razloga trazio punu diskreciju kazao nam je da je taj Izetbegovicev stav izazvao konsternaciju i bijes bivseg samozatajnog internacionalnog logisticara bosanske armije. Cengic nije mogao otrpjeti taj Izetbegovicev antidemokratski narcizam, kojim ni jedna javna licnost ne smije opterecivati svoje birace i navodno mu je skresao u lice da mu je vise dosta Alijinog izigravanja poluboga koji ne voli da se o njemu lose pise! (Autor ovog teksta uznastojao je dobiti izjavu od gospodina Cengica, ali kako se u trenutku zakljucenja ovog broja Dana gospodin Cengic nalazio na putu i bilo ga je nemoguce kontaktirati, ostali smo uskraceni za potvrdu ili demanti ove zestoke verbalne akrobacije.)

U svakom slucaju, ako je Cengic to kazao, nije daleko od istine. U demokratskim zajednicama politicar Izetbegovicevog kapaciteta i narodnog povjerenja ne moze kroz formu ljubavi - volio bih - traziti kraj kritike za sebe samoga. To je na eufemisticki nacin saopcen stav o cenzuri, koje se Izetbegovic, po sopstvenim rijecima, grozi. A ako se vec grozi, onda mora prihvatiti pravila igre koja podrazumijevaju da razliciti igraci javnog zivota mogu uzdrmati njegovu sujetu. Koja je, opet po sopstvenom priznanju, prisutna u zamjetnim kolicinama.

Izetbegovicev javni poziv narodu da ga postedi kritike (a to sto istovremeno ne zeli ni da ga javnost hvali, pitanje je dobrog ukusa i osjecaja za mjeru, nikako nesto sto treba zasebno isticati) morao je proizvesti Cengicevu reakciju pomenute tipologije, ali, s druge strane, Stari je otvorio i nekoliko interpersonalnih frontova nad kojima uspjesno bdi. Trenutno najdominantniji konflikt, po tvrdnjama dobro pozicioniranih aktera bosnjackog politickog igrokaza, odvija se na relaciji Bicakcic - Cengic. Taj sukob nije transparentan i moze se detektirati tek posredno (Cengiceva kritika Vladinog prijedloga budzeta i "samar" zbog pasivizacije gorazdanskog i posavskog kantona, afera Vikalo kao regionalna aplikacija sarajevskog sukoba u kome je, najvjerovatnije, trijumfirao Cengic, a za raju Bicakcic, zbog izbora Bajazita Jasarevica na funkciju premijera kantonalne vlade. Naime, Jasarevic je bivsi direktor Termoelektrane Tuzla i kao takav ukodiran je u interesnu mrezu energetskog lobija. Njegov izbor je moguca sminka da bi se prikrio Cengicev trijumf, jer tuzlanski personalni kompromis sigurno nece sprijeciti energicnog covjeka iz Ustikoline da nastavi stvarati ekonomsku infrastrukturu koja ce ga za neku buducu vaznu politicku utakmicu uciniti finansijski neovisnim. S druge strane, u losoj varijanti bosanske krize Bicakcic bi, zbog minimiziranja vaznosti grupnih politickih utjecaja, mogao zavrsiti kao Ante Markovic!).

Jagma za Bosnom
Da li ce se ovaj sukob dalje fabricirati i hoce li Izetbegovic ili neko drugi producirati krizu kako bi Institucija i Sistem i dalje mimoilazili bosnjacku politicko-ekonomsku nomenklaturu u predvecerje privatizacije, pitanje je ciji se odgovor crpi iz neposredne buducnosti.

Ako se kriza iz Tuzlanskog kantona "preseli" u neki drugi kanton (nagovjestaja ima), rat suprotstavljenih interesnih grupacija se nastavlja. One su postale osnovni unutrasnji sadrzaj SDA. To vise nije ni pokret ni stranka. To je nedvosmisleni sukob interesa. Pored uocenog sukoba na relaciji Bicakcic - Cengic tinja mnogo drugih sukoba koji bi mogli eksplodirati ako skupina privilegiranih ne dobije svoj poslovni prostor, svoj ducan, svoju fabriku, svoj hotel, svoj motel, svoju ideologiju, svoj komad Bosne... Ali, ako je za mirnu Bosnu jedino rjesenje da svako dobije svoj komad Bosne, onda i ja krecem u akciju. Moj komad Bosne su ove dvije ispisane strane. Bujrum.