JOS JEDAN DERBI

KADA SE AUTOR OVIH REDOVA 6. JUNA PROSLE
godine u ranim jutarnjim satima vratio sa proslave osvajanja sampionske titule, na vratima stana docekala ga je nena, 11 godina starija od aktuelnog prvaka BiH u nogometu. Umjesto cestitke, samo je tiho prozborila: "Sine, iskala sam u Boga da Zeljo pobijedi." Onda se okrenula i otisla da uzme abdest i klanja rani sabah...

Bozanska volja vec pune 53 godine odlucuje ko ce pobijediti: "Zeljo" ili "Sarajevo". Ono nesto Plavo ili ono nesto Bordo. Jos od one 1946. godine, kada je, kako legenda kaze, fuzijom "Udarnika" i "Slobode" nastao "Torpedo", koji je godinu dana kasnije promijenio ime u "Sarajevo". Rivalitet je prerastao okvire zemaljskog, svakidasnjeg, nogometnog valjda jos maja 1947. godine kada je u "Zeljeznicar" stigla naredba "odozgo" da ustupi "Torpedu" nekoliko najjacih igraca, "radi interesa fiskulturnog pokreta u BiH". Neki su otisli, neki su odbili (kao Josko Domorocki), ali je ostala prica medju Zeljinim navijacima kako su "CK i Zeljo napravili Sarajevo". Na ovu, tifozi "Sarajeva" su obicno uzvracali kako su im "od svih malih klubova najsimpaticniji Vrbanjusa, Vratnik i Zeljeznicar".

Prica o derbiju je, zapravo, nekada bila prica o Ferhatovicu, Susicu, Pasicu, Osimu, Smajlovicu, Bazdarevicu... Rahmetli Asim Ferhatovic Hase je znao predriblati cijelu "Zeljinu" odbranu, pa i slomiti stativu "Zeljinog" gola, a jedan od najstarijih "pitara" Kemo Lakaca pricao je ovih dana kako je "slusao tu utakmicu na radiju u Zeleniki, i kad je Hase slomio stativu, bacio je radio u more". O Hasetovoj privrzenosti "bordo" boji najbolje govori cinjenica da je za tim sa Koseva odigrao 600 utakmica i postigao 400 golova, da je cak sam finansirao odlazak kluba na gostovanja(!) i da mu je bilo draze provuci loptu kroz noge Maticu, Kulovicu ili cak Osimu (?) nego unovciti svoje znanje u svjetskim klubovima. A htjeli su ga svi. Ni rivali sa Grbavice nisu drugacije osjecali za "plavu boju". "Volim te zaljubljenike u Zelju i fudbal sa naseg stadiona koji su mi uvijek znacili isto toliko, ako ne i vise od mog fudbalskog umijeca", govorio je prije 18 godina mozda i najbolji igrac "Zelje" svih vremena, Ivica Osim. Drago Smajlovic, jos jedna "Zeljina" legenda i direktor kluba znao je reci kako su mu od svih golova najdrazi oni protiv komsija: kada se "Zeljo" svojevremeno vratio u drustvo najboljih iz Druge lige, njegov tim je pobijedio u derbiju 2:1, a popularni Miso je savladao golmana Bilica tek nakon sto je prethodno predriblao pet igraca "Sarajeva".

Danas, "Zeljo" kontra "Sarajeva" znaci samo "Manijaci" kontra "Hordi zla". Pjesnici bi rekli (a navijaci bi ih, bezbeli, ismijali) kako je nebo uvijek boje "Zelje", a krv uvijek boje "Sarajeva". Danas na Sjeveru djeca u bordo majicama znaju ko su Cinda, Dine i rahmetli Jefa, a tinejdzeri na Jugu, u plavo obojene kose i lica, znaju za rahmetli Dildu, za Javu ili Kenana... Ako Dine kaze da je "Zeljo napravljen samo za otpravnike vozova", onda je to "sveto slovo" za sve "Horde zla", na cijim clanskim kartama pise jednostavno - "Mrzim Zelju". Ako Java misli da je "Sarajevo malogradjanski klub", onda sigurno isto tako misli i svaki "Manijak", koji na pomen rijeci "pitar" sa prezirom i ironijom kaze kako bi bio najsretniji da "Sarajeva" jednostavno - nema. Danas su Smijecanin, Dedic, Ihtijarevic... i Vazda, Muharemovic, Guso samo dio spektakla ciji su glavni takmaci - akteri borbe Sjevera i Juga. Danas je grlo i glas, a ne noga i lopta, ono sto nosi prevagu na vagi tradicije, rivaliteta, tenzije.

Ali i danas i uvijek je dan kada se igra derbi bio dan Straha i Nade. I jedni i drugi su se tog dana budili sa cudnim zarom u stomaku, i jedni i drugi su odlazili u skolu ili na posao, sa jednom mislju: pobjeci sto prije i biti sto blize stadionu. I jedni i drugi, i danas i uvijek, sepurili su se po gradu, sa jednom recenicom na usnama: "Kako cemo vas razvaliti danas..." I danas i uvijek, pita je bila bordo, a kospe plave boje. Zato ce grad Sarajevo, do kraja svog postojanja, biti podijeljen na dva nepomirljiva pola. Koja ne mogu funkcionirati jedan bez drugog, bez obzira sto jedni drugima, na fudbalskom terenu, zele sve najgore. Upravo zato sto "Zeljo" ne bi bio "Zeljo" da nema "Sarajeva" i obratno, u njihovom srazu odlucuje "nesto vise". Vise od loptanja i vece od sporta. Ma jednostavno, ko ce imati vise srece. Ne znanja, ne snage, ne pameti, nego srece. I Bozje pomoci.

U srijedu, u 15 sati i 37 minuta, vise od dva sata prije utakmice, iznad Sarajeva su zaprastali gromovi. Danima suho Sarajevo zalio je takav pljusak da su i jedni i drugi to tumacili kao Bozji znak pobjede svog tima. A kada je krenulo, kisa jos nije stala, ali se iz dvadesetak hiljada grla zaorilo nesto sto je nekom ko ne navija ni za jedan klub izgledalo kao nemoguca mjesavina: "I naprijed plavi..., cio sjever gori..., i nozem i lancem..., za Saraj'voooo..., ja sam lud, ja sam jak,... volim svoga sampiona..., Zeljo je sampion, ooooo...". Za one koji navijaju... ma oni nisu ni culi ove druge. Stereotipnim rjecnikom sportskih novinara receno: "Zeljo je imao terensku inicijativu, stvarao prilike i propustao ih, a Sarajevo strpljivo gradilo igru i cekalo sansu iz prikrajka". Jezikom mahale, "Zeljo je razvalio Saraj'vo u prvom i povuk'o se u drugom, pa je morao primiti gol". Da, Gol, ono zbog cega se nogomet i igra. Bio je 78. minut utakmice, Uscuplic je lobovao Gusu, Sjever eksplodirao, a citav Jug pretvorio u jednu veliku psovku. Onda je, kako to obicno biva u ovakvim ligama, isti igrac koji je trebao biti junak, iscupao korner zastavicu, dobio crveni karton i zamalo postao tragicar. No za plave nije bilo vremena, valjda zbog onog 5. juna prosle godine kada je "Sarajevo" bilo bolje a "Zeljo" trijumfovao. Bozja odluka. Ali sve ce biti gotovo tek za 14 dana. Ili sto bi rekli junaci nekad popularne TV-serije Vise od igre: "Pravda ce trijumfovati." Valjda.