Na najzaostaliju evropsku zemlju srucila se tragedija najprogonjenijeg evropskog naroda koju je izazvao najbrutalniji evropski rezim proizvodeci najvecu humanitarnu katastrofu na kraju ovog stoljeca. Sa ovim osjecajem, ekipa Dana napustila je Albaniju, zemlju u kojoj je spas potrazilo 344.418 prognanika sa Kosova. To je podatak kojim raspolaze UNHCR, no kolone progonjenih koje neprekidno pristizu govore da ih je puno vise... Zive pod satorima, a neki jednostavno prostiru deke na travu. U Kukesu, najbrojnijem i najvecem izbjeglickom logoru, covjek zaista ne zna kako da se ponasa i kako da se oprosti sa kolicinom bola pod samo jednim satorom...

MUCAN JE OSJECAJ BITI OKRUZEN progonjenim narodom a ne pripadati mu. Sa njim smo se susreli vec na prvom koraku naseg puta u Albaniju - na ljubljanskom aerodromu.

Grupa od dvadesetak momaka odjevenih u nove maskirne uniforme, sa napunjenim vojnickim rancima, obuvena u najmodernije vojnicke cizme, odmah je privukla paznju svih putnika koji su sa nestrpljenjem ocekivali vec nekoliko puta odlozeno polijetanje aviona za Tiranu. Radilo se o Albancima sa Kosova koji su iz Danske, gdje vec godinama zive, posli u rat za Kosovo. Citavim aerodromom je odjekivala pjesma sa njihovog velikog kasetofona. Bio je to prepoznatljivi ritam vojnickih koracnica. Nepoznavanje albanskog jezika mnogim novinarskim ekipama iz razlicitih dijelova svijeta koje su putovale u Tiranu nije bilo prepreka da razumiju pocetak svakog refrena: U-CE-KA, U-CE-KA, pobjednicke pjesme Arifa Vladija koja je postala hit i u Tirani, u sta smo se kasnije i uvjerili.

Svaki refren koji klice Oslobodilackoj vojsci Kosova dovodio je do blagog transa te mlade ljude. U trenutku bi okruzili kasetofon nadjacavajuci ga svojim glasovima, postajuci tako idealna meta brojnim TV ekipama i fotoreporterima. Mnoge slike koje smo vidjeli na ovom putu uveliko su podsjecale na pocetak rata u Bosni i Hercegovini. Ovo je bila prva i licila je na scene iz sarajevskih spotova o Juki Prazini i njegovim borcima.

Sarajevski duznik
U avionu, koji je poletio sa petnaestak sati zakasnjenja zbog preopterecenosti malog aerodroma u Tirani, razmisljam o zadatku koji je pred nama. Plasim se stida sto ce ga izazvati samo jedan pogled bilo kojeg kosovskog nesretnika koji ce u meni prepoznati jednog u masi onih sto zahvaljujuci njihovom jadu odlicno zive. Dakle, evo nas u ulozi onih koje smo tokom troipogodisnje sarajevske opsade ponekad i bez razloga prezirali: profesionalnih novinarskih, humanitarnih, diplomatskih lesinara, sto putuju svijetom po voznom redu koji diktira CNN, vise nego ugodno ziveci i fantasticno zaradjujuci od izvjestavanja, pomaganja ili trazenja rjesenja za u tom trenutku najugrozenije ljude na planeti.

Tacan broj izbjeglica koje se nalaze u Albaniji tesko je ustanoviti iz dva razloga: zato sto jos uvijek ne postoji dobro organiziran nacin evidentiranja izbjeglica i zato sto stotine novih pristizu bukvalno iz sata u sat. Prema podacima Visokog komesarijata za izbjeglice (UNHCR), do 30. aprila 1999. godine u Albaniju je pristiglo 344.418 izbjeglica.

Najvise izbjeglica je u Kukesu, gradicu na sjeveru zemlje, bas ni po cemu poznatom cak ni u samoj Albaniji prije nego sto je postao prvo utociste desetina hiljada prognanih. Kukes se nalazi svega nekoliko kilometara od granice sa Kosovom i dvadesetak kilometara od granicnog prijelaza Morina, preko kojeg srpski progonitelji deportuju Albance. Sam Kukes je mjesto koje je prije dolaska izbjeglica imalo dvadeset, a sada vec blizu dvije stotine hiljada izbjeglica. Izgleda kao bosanska kasaba iz pripovijetki Zije Dizdarevica. Vrijeme je tu stalo prije pedesetak godina, taman negdje kada je kojih par stotina od ukupno 300.000 besmislenih Enver Hoxhinih bunkera posijano i po Kukesu.

Iako je grad udaljen svega 200 kilometara od Tirane, potrebno je osam sati voznje automobilom da se prevali ta dionica. Iako bi ovaj podatak mogao govoriti i o automobilima koji su i danas u upotrebi u Albaniji, to ovog puta nije slucaj: jednostavno, radi se o tome da je put toliko ocajan da ga jedva savladavaju i najopremljenija vojna terenska vozila. Kako nismo bili nimalo odusevljeni idejom o sesnaestocasovnoj voznji do Kukesa i natrag, to smo se dali u iznalazenje mogucnosti za transport nekim od vojnih ili civilnih helikoptera zapadnih i arapskih zemalja koje svakodnevno na ovaj nacin transportuju hranu u Kukes. Sve je ispalo puno lakse nego sto smo mogli i sanjati: za pomoc smo se obratili "starom Sarajliji", Talijanu Andrei Angeliju, koji je prekinuo sve svoje poslove i sredio nam dozvole za let talijanskim vojnim helikopterom. Nase izraze ogromne zahvalnosti je Andrea, kojeg mnoge Sarajlije pamte po spremnosti na cinjenje razlicitih usluga tokom njegove sluzbe u UNPROFOR-u i IPTF-u, odbio rijecima: "Meni je zadovoljstvo pomoci bilo kojem Sarajliji. Ja sam Sarajevu duzan dok sam ziv zbog nezaboravnih godina koje sam u njemu proveo."

Tuga u Kukesu
Izlazak iz helikoptera u kamp sa 500 satora koji je podigla i opskrbljuje talijanska vlada predstavlja prvi sok za posjetioca Kukesa. U kampu zivi oko 5.000 ljudi, vecinom djece, zena i staraca. Za toliki broj djece i zena upadljiv je vrlo mali broj odraslih muskaraca. Najmladji su radoznali, veseli i zivahni. Stariji vec nakon desetak minuta obilaska kampa potvrdjuju utisak koji je Haris Pasovic stekao na istom mjestu prije desetak dana: ljudi su i nakon nekoliko sedmica jos uvijek u potpunom soku. Kao da ne razumiju sta se dogodilo, gdje se nalaze i zasto su ustvari tu. Ukocenost izraza lica ne narusava ni objektiv fotoaparata koji ih bez pitanja za odobrenje snima i sa najblizeg odstojanja.

Pri uspostavljanju kontakta ne skrivaju iznenadjenje jezikom koji prepoznaju kao srpski. No, sve barijere se otklanjaju nasim naglasavanjem da dolazimo iz Sarajeva. Njihove misli su na Kosovu. Nema nijednog izbjeglice u kampu kome srpske snage nisu odvojile nekog najblizeg: muza, kcerku, sina, oca, brata. U Kukesu se nalaze izbjeglice iz svih dijelova Kosova, ali je scenarij po kojem su istjerivani iz svojih domova bolno identican iskustvu Bosnjaka protjeranih iz Visegrada, Foce, Zvornika, Bijeljine, Bratunca, Brckog, Doboja... U razlicita doba dana i noci na vrata bi zalupali naoruzani Srbi sa maskama na licu. Vani bi istjerali sve ukucane, nakon cega je slijedila gruba premetacina kuce i uzimanje svega sto bi moglo biti plijen. Sa zena je skidan nakit, od muskaraca trazen novac. Nakon toga je najcesce slijedilo ono najbolnije: odvajanje u stranu muskaraca od petnaest do sezdesetak godina, a ponegdje i mladih djevojaka. Pokusaj da se sprijeci razdvajanje najblizih zavrsavao je kundacima u lice i muskaraca i zena, bez razlike. Svjedoci iz Maliseva nam govore o cetrnaestogodisnjem momcicu koji je fizicki nasrnuo na naoruzane Srbe koji su odvojili njegovu nesto stariju sestru. Puscani rafal koji je zavrsio u njegovim grudima bio je bescutno jaci od bratske ljubavi.

Nas vodic i prevodilac Nezir nas uvodi u svoj sator. Izuvamo se na ulazu i njegova zena nam priprema kafu na plinskom kuhalu koje su dobili od Talijana. Pridruzuje nam se njihova komsinica Kadrie iz susjednog satora. U kampu je sa muzem i troje djece, ali Srbi koji su ih ugurali u autobus za granicu nisu dozvolili da u autobus udje i ostalo troje. Od tada, vec cetiri sedmice, ona ne zna nista o svojoj jedanaestogodisnjoj Pranuli, devetogodisnjem Elezu i sedmogodisnjoj Albani. Covjek zaista ne zna kako da se ponasa i kako da se oprosti sa tolikom kolicinom bola pod samo jednim satorom. Djeluje nam bijedno, ali ne pronalazimo boljeg nacina od kese cokoladica i objasnjenja da zurimo da vidimo i druge kampove u Kukesu, koji su od ovog udaljeni nekoliko kilometara.

Identican scenarij
Do kampa kojeg su podigli Ujedinjeni Arapski Emirati, koji finansiraju i ubrzanu izgradnju malog aerodroma u Kukesu, stizemo kombijem koji je u najbolju ruku moj vrsnjak. Pogodili smo se za cijenu prijevoza sa vozacem, koji prva dva kilometra ne pali motor, koristeci blagu nizbrdicu. Paljenjem motora dobijamo i besplatan ugodjaj autobusa iz filma Ko to tamo peva.

Preticuci usput kolone traktora sa prikolicama, konjskih zaprega i kamiona albanske vojske na kojima poput grozdova vise izbjeglice koje upravo pristizu sa Kosova, stizemo pred kamp. Ubrzo ustanovljavamo da su oni koji su dobili mjesto u neuslovnim satorima jos i dobro prosli u poredjenju sa novopristiglim, za koje nema mjesta u kampu i satorima. Hiljade starih nena i deda, razgolicene djece, trudnica i zena leze na najlonima prostrtim po traktorskim prikolicama, zapregama i zemlji. Iz razgovora sa vise njih uvjeravamo se da je scenarij progona uvijek identican. Takodjer, nalazimo i potvrdu informacija da su im progonitelji na samoj granici oduzimali, pored boljih vozila, i sva osobna dokumenta, vjerujuci da im time oduzimaju i sve dokaze identiteta neophodne ako u njima prezivi volja za povratkom. Ona je jos uvijek cvrsta i svi sa kojima smo razgovarali uvjereni su da ce se vratiti.

Vracamo se u talijanski kamp iscekujuci dolazak helikoptera koji ce nas vratiti u Tiranu. Oko nas puno djece koja besciljno lutaju prasnjavim prolazima izmedju satora. Pitam Nezira da li su Talijani organizirali mozda kakvu nastavu, tecajeve ili igraonicu za djecu i dobijam odrecan odgovor. "Imamo samo jednog talijanskog fratra koji svake veceri organizira molitvu za Kosovo", kaze Nezir, odgovarajuci odrecno na moje pitanje da li ima ijedan imam u kampu.

Placam Neziru za njegove usluge, osjecajuci nelagodu sto i on ceka dolazak helikoptera koji ce odvesti samo nas. Helikopter stize i osjecam obavezu da mu na rastanku kazem nekoliko ohrabrujucih rijeci. Ne vjerujem da sam bio pretjerano uvjerljiv, ali mu govorim da ce biti dobro, da mu je sin sigurno ziv i da ce se svi vratiti svojim kucama na Kosovo. Spasava nas brzi dolazak helikoptera. Ostavljamo Nezira i Kukes uz osjecanje kojem prokleto tacno pristaje opis koji neupucenom moze liciti i na hiperbolu: na najzaostaliju evropsku zemlju srucila se tragedija najprogonjenijeg evropskog naroda koju je izazvao najbrutalniji evropski rezim proizvodeci najvecu humanitarnu katastrofu na kraju ovog stoljeca.