Vece nade da bi moglo doci do zaustavljanja Milosevica iznutra nema ni kad je rijec o politickim organizmima vlasti i opozicije u danasnjoj Srbiji pod bombama. Uopce posmatrano, problem je sa Srbima, pogotovo s onima koji im se namecu za narodne vodje, partijske lidere i svakojake politicke i nacionalne "sveznadare" sto nikako ne mogu da shvate da sila ima dva kraja ili barem da se ona druga njena strana moze okrenuti u nekom trenutku i protiv njih samih

AKO NI KOD JEDNE OD ZARACENIH STRANA,
ni Miloseviceve Srbije ni zapadne politicke i vojne alijanse, nema ni za jotu volje za popustanjem od vlastitih uslova kao ni za smanjivanjem i pacificiranjem ratnog konflikta, onda se postavlja pitanje da li iznutra Srbije postoje neke snage koje bi bile u stanju da na bilo koji nacin urazume Milosevica da odustane od rata sa cijelim svijetom kako bi Srbija bila spasena od posvemasnje devastacije?

Moze li se Srbija, konacno, suprotstaviti, ovaj put, sama sebi i, napose, Milosevicu samom?

Razumije se, kvalitativna promjena kursa zarad zaustavljanja rata i ostvarivanja mirnog rjesenja polozaja Kosova na rambujeovskim nacelima moze doci samo dubokim otreznjenjem i osvjescenjem unutar najsirih masa srbi(janskog) naroda, naprosto, u smislu da se ne moze protiv citavog svijeta koji je uz to i tehnoloski i ekonomski toliko nadmocan da ima na svojoj strani sva sredstva za bukvalno unistenje bilo koga, a nekmoli jednu, sada zaista, malu Srbiju.

Na zalost, takvo je ocekivanje malo zasnovano buduci da je najveci dio srbi(janskog) naroda za svih ovih vise od deset godina demonstrirao punu podrsku ratnim ciljevima velikosrpskog nacionalizma (Kosovo, Slovenija, Hrvatska, BiH i opet Kosovo!) izrazavajuci svoje izborno saucesnistvo sa aktualnim rezimom i politicki se identifikujuci sa vodjinskom ulogom Slobodana Milosevica.

Ohrabrivanje Srbije To i takvo jedinstvo srpskog naroda sa vlastitim nacionalizmom, koje je u nekoj vrsti decenijskog kontinuiteta, ojacano je, izgleda, jos vise sa NATO-intervencijom na SR Jugoslaviju i bombardovanjem njenih najvitalnijih vojnih, proizvodnih i politickih ciljeva. Sve se cini kao da Srbi razmisljaju na krajnje samodestruktivan nacin: ako smo sve izgubili, onda nek izgubimo i ono sto vise ne mozemo izgubiti!

U tom smislu, koliko god da direktna obracanja zapadnih lidera i najvisih NATO-duznosnika srpskom narodu da snage politicke i vojne alijanse nemaju nista protiv njega i kao takva zvuce opominjuce, ali i sa izvjesnom dozom pomirenja, ona i pored toga, s obzirom na ojacano jedinstvo u redovima srpstva usljed samog bombardovanja, nemaju onaj efekat koji bi se mogao ocekivati.

Jer, problem nije u tome, kako misle propagandisti NATO-a i Pentagona, da Srbi ne znaju sta Milosevic i njegova soldateska i policaj bulumenta rade na Kosovu i sta su, pritom, sve do sada uradili da bi onda sa saznavanjem te istine promijenili svoj odnos prema Milosevicu i njegovom rezimu, nego je problem u tome sto najveci dio srpskog naroda, bez obzira da li je upoznat ili nije upoznat sa najvecim etnickim ciscenjem u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, generalno misli antialbanski, od cega ga dijeli samo jedan korak prema svim uzasima etnicke higijene!

Ali, tome je na izvjestan nacin doprinio i sam visoko sofisticirani nacin rata koga demonstriraju NATO-snage sa svojom nevidjenom jet-tehnologijom. Naime, ovo je rat u kojem se unistavaju "stvari", a ne ljudi, ili barem ne u onom smislu u kojem je civilno stanovnistvo direktan cilj vojnih intervenata. To, razumije se, "hrabri" stanovnistvo na "umjetnicki" otpor, podsticuci istovremeno sav onaj inat, karakteroloski mu karakteristican, da mu niko nista ne moze u njegovom opstojanju "kano klisurine", sto umanjuje izglede da se onda taj isti narod okrene unutrasnjoj pobuni ako vec nista ne moze onima koji ga gadjaju s neba.

SPS i JUL - nesalomivi U tom kontekstu Srbi ne samo da ne vide da je Milosevic uzrok njihove ukupne nesrece od Osme sjednice CK SKS (1987) do Rambouilleta i danasnjeg "bombardjea" nego sami sebi i "misle" vlastitu nesrecu u koju su upali. Sa stanovista dijagnostickog pristupa, Milosevic je samo jedna ogromna krasta na tijelu srbi(janskog) naroda ispod koje se skriva duboka oboljelost unutrasnjeg tkiva. Pa ipak, najgori su oni koji i znaju o cemu se radi i svjesno zele nesrecu tome narodu, no, uprkos tome ili bas saglasno tome, i dalje ga zlocinacki guraju u nevidjenu kataklizmu.

Vece nade da bi moglo doci do zaustavljanja Milosevica iznutra nema ni kad je rijec o politickim organizmima vlasti i opozicije u danasnjoj Srbiji pod bombama. Zapravo, nema nikakvih znakova da se nesto zbiva u nomenklaturi Miloseviceve sljedbenicke stranke kakva je SPS.

Monolitno organizovana i sa, do sada, apsolutnom poslusnoscu prema svom vodji, ova stranka je i ranije u miru odoljela svim izazovima raskola na nacin da bi proizvela iznutra sebe same politickog konkurenta, kao sto je to bio slucaj sa Bulatovicevom i Djukanovicevom vladajucom strankom u Crnoj Gori ili kao sto su to bezbrojni slucajevi stranackih segmentacija na osnovi gladnog liderstva u redovima opozicije u Srbiji.

Jos manje je za ocekivati, takodjer, da bi neka vrsta pobune mogla doci iznutra JUL-a ili druge vladajuce stranke u porodicnoj radionici bracnog para Milosevic-Markovic, jer upravo je cijela tragedija na prostorima bivse druge Jugoslavije i pocela svojevremeno sa glavnom idejom "drugarice Mire" kako treba sa srpskog naroda "skinuti kompleks njegove krivice za velikosrpski hegemonizam" u proslosti. Onima koji, inace, vjeruju u fantazije ostaje samo da se nadaju da bi sada iz JUL-a mogla doci pobuna u slucaju eventualnih bracnih razmirica "Cobe" i "Bace", sto bi bilo ravno onoj vrsti prirodne promjene kao kad bi Dunav poceo da tece u obrnutom pravcu.

Sve izgleda da je "skidanje" tog "kompleksa", u reziji bracnog para Milosevic-Markovic, samo jos vise potvrdilo taj "kompleks" buduci da danas mnogi ne smatraju odgovornim za svekoliku nesrecu druge Jugoslavije samo srbijanski rezim i Slobodana Milosevica nego i citav srpski narod!

Jer, ako je KP u svojim zvanicnim dokumentima za propast prve Jugoslavije optuzivala "velikosrpsku hegemonisticku burzoaziju", onda je ne manje tacno da je "drugarica Mira" u nastojanju da skine "kompleks sa srpskog naroda" u tom pogledu pola stoljeca kasnije dovela ne samo do toga da bude iznova preispitana pomenuta ocjena KP u slucaju raspada prve Jugoslavije nego i do odgovornosti citavog jednog naroda za slom druge Jugoslavije!?

Slabi su isto tako i izgledi da bi prevrat u svijesti srbi(janskog) naroda mogla indukovati postojeca opozicija u Srbiji buduci da je ona Milosevicu za cijelo vrijeme svoga postojanja konkurirala u izbornim borbama za vlast na nacionalisticki nacin, cime je prije stekla status neke vrste apozicije umjesto jedne ozbiljne demokratske opozicije na bazi sticanja podrske i osvajanja simpatija gradjana multinacionalne Srbije.

Dva Vuka i jedna stranka No, neka bresa je otvorena sa najnovijim kritickim istupima dva Vuka: Draskovica i Obradovica. Ali, ne bi trebalo ni pretjerivati sa znacajem i znacenjem ovih istupa. I Draskovic i Obradovic su politicki ljudi koji su na razlicite nacine pa ipak jedinstveno bili prononsirani protagonisti velikosrpskog nacionalizma: Draskovic na tradicionalni nacin - Velika Srbija, Draza Mihailovic, monarhija, "srpski domacin" - a Vuk Obradovic na "JeNeA"-ovski, "kadijevicevski" i generalski nacin kad je bio u pitanju rat u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH pa i Kosovu.

Taj isti Obradovic predlagao je svojevremeno Veljku Kadijevicu, kao nacelniku nekadasnje Vrhovne komande bivse SFRJ, da se bombarduje Ljubljana!? U svakom slucaju njegov je mirotvorni napredak danas "vidan" pa makar to bilo i pod uticajem cinjenice da se sada bombarduju Beograd i cijela Srbija.

Uopste posmatrano, problem je sa Srbima, pogotovo s onima koji im se namecu za narodne vodje, partijske lidere i svakojake politicke i nacionalne "sveznadare" sto nikako ne mogu da shvate da sila ima dva kraja ili barem da se ona druga njena strana moze okrenuti u nekom trenutku i protiv njih samih.

Razumije se, znacaj kritickog istupanja Vuka Draskovica je znacajniji od istupanja njegova imenjaka, vec pomenutog Obradovica. Draskovic je vodja daleko mocnije politicke stranke (SPO) koja ima ambicije jednog pokreta u srpskom narodu, tako da bi promjena njegovih stavova u pogledu Kosova mogla imati svog odjeka mada sa svim opterecenjima i ogranicenjima Draskoviceve nacionalisticke proslosti kao u slucaju ratova u Hrvatskoj i BiH.

U svim tim ratovima Draskovic je, poput danasnjeg slucaja Kosova, igrao ulogu piromana sela da bi se onda pojavljivao u svojstvu vatrogasca radi njegova spasa. Mozda ova metafora na najbolji nacin odslikava stvarne politicke moci Vuka Draskovica i njegov politicki karakter da bi se sada mogao iznenada suprotstaviti Milosevicu, ali svakako da ne porice u odredjenim granicama znacaj i znacenje pojava prvih kritickih suprotstavljanja njegovom rezimu da nastavi rat sa cijelim svijetom pa makar da cijena toj ludosti bude da sva Srbija ode dodjavola!