Pise: Ivan LOVRENOVIC

SAMO ISTINA, SVA ISTINA, MOZE POMOCI BOSNI!
- uskliknuo je Alija Izetbegovic u Strasbourgu, protiveci se najavi da ce jedan od uvjeta za ulazak Bosne i Hercegovine u Vijece Evrope biti odredjeni vremenski moratorij na izucavanje historije u skolama.

Kad je rijec o istini, Bosna i Hercegovina je u teskom invalidnom stanju, i doista joj je potrebna pomoc.

Evropski prijedlog i Izetbegoviceva reakcija predstavljaju dva oprecna modela razmisljanja i djelovanja.

Evropski je pragmatican, usmjeren ka doglednom i dobrom rezultatu, a zasnovan na ovjerenim iskustvima. Najpoznatije je ono francusko-njemacko, koje se primjenjivalo nakon Drugoga svjetskog rata, u kojemu su Nijemci i Francuzi bili dozivjeli uzasni klimaks stoljetnoga neprijateljstva i, cinilo se, neiskorjenjive nacionalne mrznje.

Na idealno-apstraktnom planu nista lakse nego sloziti se s Izetbegovicevom izjavom. Da, konacno sva istina, to je ono za cim Bosna i Hercegovina vapi kao za cistim zrakom! Onakva u kojoj bi se svi prepoznali, u zlu i u dobru, i osobito u teznji da je, tu zalobnu i tesku istinu, zbog zajednicke koristi sto prije zamijene nekim drukcijim, dobrim zivotom i buducnoscu.

Sto je, medjutim, u nas istina? Tko ju odredjuje i na osnovi kakvih cinjenica? Konkretno, ako je rijec o tumacenju posljednjega rata (ali i historije uopce) u skoli, u udzbenicima, i sire, u medijima, u knjigama, u politickoj agitaciji - ona se svodi na karikaturu, na etnicku autoglorifikaciju i ordinarnu stranacko-politicku propagandu. Kriticnost kao stav i kao metoda, kao osnovno sredstvo u dolazenju do bilo kakve istine, naprosto ne postoji, a ako se u nekom stidljivom obliku pojavi, biva zigosana u boljem slucaju kao slaba nacionalna osvijestenost, ali redovitije kao nacionalna izdaja. I tu, doista, nema principijelne razlike na srpskoj, hrvatskoj i bosnjackoj strani.

Dizajneri i vlasnici takve istine su, naravno, politicko-etnicke elite, stranacki vrhovi, njihovi medijski megafoni. Oni su lansirali psiholoski (i egzistencijalno!) neobicno efikasno sredstvo ubijanja volje za kriticnoscu - etiketu o izjednacavanju krivice. Ne vide da upravo takvim suspendiranjem kriticnosti sami ucvrscuju predodzbu o izjednacenosti krivice, ucvrscujuci tri autisticke perspektive, koje nemaju nicega dodirnoga s istinom, i koje u sebi posjeduju samo zlu energiju udaljavanja od realnoga svijeta i od onih drugih, s kojima taj realni svijet dijele.

Stanje s istinom kod nas dobro opisuje lucidni Selimovicev cinizam iz Dervisa i smrti: istina ima mnogo, i ne slazu se medju sobom, a samo se medju rijetkim pojedincima moze naci ona neprakticna strast koju Krleza definira jednostavno: istina je ono, sto nije oportuno izgovoriti.

Gradnja svake istine po cinje od jednostavnih, nasusnih fakata. U nas je karakteristican upravo sustavni prijezir spram takvih fakata. Od bezbroja primjera, navodim samo jedan, najgori. Cetvrtu godinu nakon zavrsetka rata u nas se jos ne zna najvazniji broj: broj poginulih. No, dobro, to je uvijek najteze ustanoviti. Ono sto je mnogo gore, jest moralno skandalozna spremnost nasih najvisih politicara, stranackih lidera, "angaziranih" intelektualaca, vjerskih sluzbenika, novinara da tim brojevima licitiraju kako se komu cefne. K tomu, ta navika u pravilu ide na povecavanje. Ne shvacaju kako bi se, rigoroznije receno, svako takvo povecavanje moglo tretirati kao simbolicko ubojstvo.

Strasno je da se to dogadja u zemlji koja je ionako preko svake mjere pogodjena i unazadjena svim mogucim vrstama zrtava, od ljudskih, do materijalnih. K tomu, u zemlji, u kojoj bi jos moralo biti zivo, alarmantno opominjuce iskustvo s onom zastrasujucom krivotvorinom poslije 1945. od milijun i sedamsto tisuca zrtava (za potrebe medjunarodne konferencije o reparacijama!). Udio te krivotvorine, i cijeloga jednog malignog duha koji je ona porodila, nije uopce tako neznatan u nasemu posljednjemu stradanju, da nas ne bi obavezivao na pamcenje i pouku. Oni politicari i narodni vodje i "dobrotvori" koji olako ponavljaju takve nekrofilne i zlehude matrice "korisnoga" ponasanja sasvim sigurno bacaju prasinu narodu u oci i vode ga u losu buducnost, smjerom sve daljim od istine.

Na spomenutom skupu u Strasbourgu zvanicno-nezvanicni bosanski br. 1, Carlos Westendorp, pomalo pitijski je "pomirio" dva oprecna stava, rekavsi kako, doduse, izbacivanje jednoga broja udzbenika hoce biti uvjet za prijem Bosne i Hercegovine u Vijece Evrope, ali da to nece ici naustrb istine o svemu sto se u Bosni i Hercegovini dogadjalo od 1992. do 1995. godine.

Nesumnjivo, u nasim prilikama zasad nema nikakvih stvarnih izgleda za etabliranje objektivne, sve istine jer je tek u povojima ona svijest koja bi bila kadra iznutra prevladavati kako traume rata tako i trostruki etnicko-politicki autizam. Nije li to dovoljan razlog da se, makar i nedrago, evropsko rjesenje prihvati, bas s argumentom - da se pomogne Bosni?

To, naravno, otvara krucijalno pitanje: kojoj i kakvoj Bosni. O tomu nekom drugom zgodom.