DANI: Profesore Kulenovicu, proveli ste rat ovdje, a zadnje tri godine ste bili u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Sto ste zapravo tamo radili?

KULENOVIC: Radio sam pri projektu koji se zove Projekt za genocid, psihijatriju i svjedocenje. Vezan je za odsjek za psihijatriju, a moja zena je psihijatar. Sef tog projekta je jedan izuzetan covjek, nas Hrvat iz Hercegovine, Ivan Petkovic, koji je tamo dosao prije 30 godina i uspio je nesto sto se ne uspijeva lako, da bude ministar mentalnog zdravlja u drzavi Illinois. Kad je doslo do rata u Bosni, nasao je sredstva za projekt koji je poceo dvije godine prije nego sto sam ja dosao, dakle u ratu. Tu se radi o jednoj psihijatrijskoj tehnici koja se zove testimony, svjedocenje, i obuhvata zivot prije rata, rat i zivot poslije rata, tako da ne samo da se dobije kompletna slika covjeka nego da covjek sam sebe shvati, osjeti da mu zivot nije samo u ratu. Svaki se covjek toga sjeca, ali kad ga natjeras da se sjeca i kad se sve to spoji u taj triptih, onda to djeluje cak i ljekovito. Kod mnogih nasih ljudi koji su u SAD-u zivot poslije rata je tezak, ali ne vidim njihovu namjeru da se vracaju, sto znaci da su se stabilizirali u tom, americkom nacinu zivota, sto opet ne znaci da je covjek sretan. Ali neka stabilnost postoji, postoje, naravno, vrlo opipljive stvari, kao sto su hrana i odjeca, koje su beskrajno jeftine, a i auto se moze jeftino kupiti, i onda covjek ima osjecaj da je stabilan, mada su iznutra roviti, ali to je prije svega stvar uzasa kroz koji su prosli. Neprestano sam govorio "hvala milom bogu da mi niko nije mogao zakucati na vrata", jer sve te price ili 80 posto prica su price ljudi kojima su nogom razvaljivali vrata, upadali, ubijali, silovali, da sad ne pricam. To su uzasne stvari.

DANI: Oko termina genocid postoje neki sporovi kako u nas tako i u inozemstvu. Kad je u pitanju stradanje Bosne, pogotovo Bosnjaka, osporava im se da svoju tragediju nazovu genocidom. Da li je u proslom ratu nad Bosnjacima izvrsen genocid?

KULENOVIC: Da, mislim da jeste. Ne samo da je ovdje sporan, nego smo mi '94. u organizaciji Medjunarodnog centra za mir imali jedan susret sa filozofima iz Francuske, bio je jedan teolog iz Njemacke, trebali su da dodju i Spanci, ali iz nekih razloga nisu dosli. To je bilo u okviru festivala Sarajevska zima, i ti francuski filozofi su neprestano insistirali da to nije genocid, da mi moramo definisati pojam genocida itd., a ja, posmatrajuci stvari i iz ove i iz one perspektive, mislim da jeste. Nije mi do definicije, ne zanima me definicija ni toga pojma ni stotine hiljada drugih pojmova. Mene zanima ljudski dozivljaj necega, a ljudski dozivljaj ocigledno govori da je to bio genocid.

DANI: Kako ste sa distance od nekoliko hiljada kilometara dozivljavali Bosnu koju ste napustili, tzv. dejtonsku Bosnu? Mozda vam je ta razdaljina pruzila malo vise slobode uvida. Konacno rjesenje ne postoji, ali problemi bosanskog, pa i sire, juznoslavenskog pitanja kao da izgledaju nerjesivi?

KULENOVIC: Opet je tesko reci bilo sta sto nalici na definiciju, na prognozu. Postojeca rjesenja su politicka, a to znaci nuzno zlo. Dayton i sve ostalo su nuzno, prakticno zlo. Neko mi je rekao da je vidio u nekim novinama reklamu u kojoj SFOR poziva na kulturnu saradnju, a tamo su predstavnici bosnjackog melosa u nosnjama, plesu, pa onda Hrvati, pa... Nama to ne treba, mi smo to uvijek imali. Ono sto nama treba je razumno rjesenje nacina zivota, prisutnosti tu, bez ikakvog insistiranja na nasim nacionalnim svojstvima. Ima jedna stvar koju sam citavog zivota pricao, a tice se meni najveceg pisca - Borgesa. Optuzivali su ga da nije argentinski pisac, jer u njegovu djelu ne spominje se puno ta zemlja. Odgovorio je: A spominje li se u Kur'anu kamila, jedna od najkarakteristicnijih stvari iz arapskog svijeta? Ne spominje! I onda Borges pobjedonosno zakljuci: "Pa vidite, tako ispada da Kur'an nije arapska knjiga jer se kamila nigdje ne spominje." Zato ja ne mogu nista reci sta mislim o nekakvom razrjesenju. Mislim da nam treba omoguciti da zivimo. To izgleda kao da nam neko spolja mora omoguciti da zivimo. Morali bismo mi sami, mi bismo do tih vrijednosti sami dosli.

DANI: Misljenja da je nama ipak trebala vanjska intervencija su apsolutno utemeljena. Ono sto smo u bivsoj Jugoslaviji nakon pada komunizma pokazali, nije optimisticno.

KULENOVIC: Prvo bih, a povezat cu to jedno sa drugim, htio da vam kazem o tome da mi nismo sposobni to na administrativnom nivou potpuno prihvatiti. Nama treba izvana ucitelj sa stapom, i to nama neprestano treba i hvala bogu da imamo taj, kako god se zove, SFOR. Nama treba ucitelj koji tuce djecu i o tome nema sumnje. Nisam jos nigdje rekao, mozda jesam studentima, neprestano se govori o jugonostalgicarima, a ja se pitam zasto ne bismo mogli biti austronostalgicari. Mi smo u Austro-Ugarskoj imali jednu fenomenalnu civilizaciju i u okviru te civilizacije bili izlog. Gledao sam Sarajevo u vrijeme Olimpijade i zakljucio da su austrijske zgrade u Sarajevu ljepse i luksuznije od onih u Zagrebu. Kao sto Amerika pravi sebi izloge po svijetu, tako je Austro-Ugarska pravila sebi izlog u Sarajevu. Danasnja Amerika mene jako podsjeca na Austro-Ugarsku. Nacin administriranja, puno recepata koji se slusaju ili ne slusaju. Civilizacijska ideja da covjeka treba preduprijediti tamo se zaista materijalizirala. Uvijek kad izlazis iz autobusa, pise - pazi na korake da ne padnes. Naravno da to moze izgledati smijesno. Ali, bolje je predvidjeti i ono sto izgleda glupavo, nego ne predvidjeti nista pa se stalno nalaziti u haosu. Druga je stvar koliko to uspijeva, koliko ne uspijeva, ali neki procenat treba dugovati i toj zelji da se stvari preduprijede. A to je osobina velike civilizacije. Vazno je da sistem funkcionira.

DANI: Mislite li da je nedostatak sistema uzrokovan nasom mentalnom lijenoscu? Kako gledate na klimu krize intelektualaca u Bosni, koja proizvodi nedostatak autenticnog stava o vitalnim pitanjima ove zemlje?

KULENOVIC: Mislim da ste u pravu, ali to je naslijedje iz proslosti. Nemam nista narocito protiv jugoslavenskog komunizma. To je bila prijatna zemlja, da tako kazem. Ali ta letargija je vladala. Nisi nigdje mogao da proturis nesto originalno i konstruktivno, ni kreativno. Moglo se pisati itekako, ali, u konstruktivnom smislu, nesto sto se tice administracije, uprave, nacina zivota, znalo se ko to odredjuje, i intelektualci su navikli da se bave svojim poslom, sto u jednom vrlo dobrom sistemu nije lose ako je sve dobro, ali nema dobrog sistema na svijetu. Duznost je intelektualaca da ucestvuju, i te letargije ima, i ja mislim da je to naslijedje proslosti.

DANI: Koliko toj letargiji kumuje ta podjela intelektualaca na one duhovne i svjetovne, na klerikalne i liberalne?

KULENOVIC: Potpuno razumijem te podjele, ali ne vidim da su i liberalni smislili nesto narocito, nesto sto bi moglo biti jedan istinski impuls prema novom sistemu zivota. Time ne mislim samo na politiku, nego na sve. Ne vidim da iko u tome puno ucestvuje.

DANI: Koliko je istine u tvrdnji da najbolji dio intelektualnog svijeta iz Bosne zivi van zemlje?

KULENOVIC: Dolazio sam svake godine u Sarajevo, a sad sam, eto, definitivno tu. Pa, bogami, oni ljudi do kojih je meni stalo, oni su tu. To je sad opet privatna stvar, jer drukcije i ne znam mjeriti stvari, jer sam pretezno pisac. Rat je jedna strasna stvar od koje treba bjezati, i ne osudjujem nikoga ko je otisao.

DANI: Kako gledate na akciju Sjedinjenih Drzava prema beogradskom rezimu, odnosno prema Srbiji u sirem znacenju te rijeci?

KULENOVIC: Gledam to iz perspektive jednog Sarajlije koji je ovdje proveo rat. Ja se sjecam price covjeka koji je strugao nos djeteta, ne svog nasrecu, sa zida. Nos je odletio od granate i zalijepio se na zid. Meni poslije toga nista ne znaci sto vidim da je jedno dijete poginulo. Je li to nepravedno, nerazumno ili nije, mene to ne zanima. Mislim da se time ispunjava i jedna vrsta zadovoljstva, jedna mala vrsta osvetoljubivosti. U ratu se mora ginuti. Posljedice mogu biti strasne, ruse se vitalne stvari, ali, s nivoa komparacije ljudskih iskustava, to, po mojoj procjeni, nije ni dva procenta od onoga sto se nama desilo. A posljedice ce biti strasne, mozda cak strasnije nego kod nas. Znamo da su mostovi razoreni, znamo sta je sve unisteno, ali, da tako kazem, to me ne zanima.

DANI: U Beogradu ste imali veza, dio svoje mladosti proveli ste tamo. U svijetu ima i misljenja da ce bombardiranje samo ucvrstiti postojecu vlast, postojeci nacin misljenja?

KULENOVIC: Ja to apsolutno ne vjerujem. Znate sta je Kusturica govorio, da ce ovo sad ujediniti i taksistu i univerzitetskog profesora. U Americi sam cesto kontaktirao s Dusanom Makavejevim. On je prije dvije godine isao da lupa sa beogradskim studentima. Ja ne vjerujem da se iko od onih koji su lupali u lonce pridruzio rulji, jer oni su znali zasto su tu. Ako se sjecate, te su demonstracije surovo zatrte. Prema tome, ja u to ne vjerujem. Vrlo dobro znam sta je to diktatorski rezim jer sam se time bavio u svojim romanima o nacizmu, Spaniji itd. Znam da je osnovni razlog takvog ponasanja strah. Ja znam i beogradske taksiste, a znam i beogradske profesore. Ne vjerujem da oni to prihvataju, da su se oni oko necega ujedinili. Oni su se ujedinili oko konkretnih cinjenica, a to su strah za golu egzistenciju i strah od rezima. Strah od policije, od bilo koga ko ti moze zalupati na vrata. Jer, i tamo je sada to moguce, kao sto je tako moglo biti na Grbavici.

DANI: Kako gledate na buducnost Bosne i Hercegovine izmedju susjednih zemalja?

KULENOVIC: Nisam vracara, ali imam jednu osnovu koja je, hajde da tako kazem, marksisticka. Marksisticki je ako se ekonomski i socijalni problemi uspiju rijesiti. Samo, sad kako ces odvojiti ekonomske i socijalne probleme od nacionalnih i ostalih? Tesko. Ali, to je taj recept koji nudi Zapad. Naime, ako se rijese ekonomski i socijalni problemi, stvar ce leci. Moj kolega Amerikanac insistira na tome da je za vrijeme Tita potiskivano svako sjecanje na nacionalne sukobe i da je zbog toga doslo do svega ovoga. I stvarno, u mnogim pricama, narocito nasih Bosnjaka, vi vidite kako su stradali ocevi i djedovi. Uprkos tome mislim da u jednom ekonomski uspjesnom i drustvu koje nastoji i uspijeva da rijesi socijalne probleme stvari mogu doci na svoje mjesto. Samo puno vremena treba. Bosnu kao Bosnu vidim. I nasi Srbi iz Republike Srpske su jako spustili durbin u odnosu na bombardovanje, u odnosu na pocetak NATO-udara. To je ono: "zabavi se sobom, covjece". Poceli su, cini se, misliti na posljedice toga da daju sve sto imaju kako bi pokazali da su Srbi. Jako je to otanjilo. Lako je porucivati "braci" - odbranite se! Pa i ja bih rekao odbranite se, sto da ne. Ali da mi nesto puno dajemo, toga nema. A ako ne mozes u Srbiju, a vise se tamo nema bogzna kuda, onda mozes u Bosnu. To je jasna politicka logika za koju mi se cini da moze izaci na dobro. Ustuknes pred necim sto je vrlo gadno i vratis se necemu sto je manje gadno, a to je zivot sa Bosnjacima i Hrvatima.

DANI: Jeste li intimno razocarani ponasanjem Vasih zagrebackih i beogradskih kolega prema Sarajevu? Kakve su danas Vase veze s tim ljudima?

KULENOVIC: Nisam u Zagrebu ni imao previse prijatelja, tako da nisam ni razocaran. Sto se Beogradjana tice, ono nekoliko sto su moji prijatelji, kao Mirjana Miocinovic, ona je borac i oko glave nosi oreol. Na masu nikad nisam ni racunao, zvali se oni intelektualci, ili kako god. Masa uvijek isto radi. Negdje '92. snimao me je CNN kad sam spaljivao knjige da bih se mogao ogrijati, pa su dosli i vidjeli da je za rucak nesto od kopriva. To je obislo svijet, a poslije toga sam dobio paket iz Francuske 7. Ta adresa je mogla biti garancija da se paket nece otvarati. Bio je vrlo pristojan paket, ali na njemu su bili potpisani Jovan Hristic, koji mi je bio prijatelj, tada je bio predsjednik, jos jedan muskarac za koga ne znam tacno ko je, i sedam zena prevodilaca. Niko od pisaca od kojih su mi neki bili prijatelji, nije se potpisao. To je ono sto ja govorim o strahu: ti su ljudi mislili "bolje da mene ne diraju, pa sad kako ce njemu biti, ne znam". Meni je taj gest bio divan.

DANI: U ratu ste bili veoma produktivni. Objavili ste dva romana, pisali ste scenarij za jedan film u kojem ste i igrali. Mnogo ste pisali i izgleda skoro potpuno nevjerojatno da ste u tom jezivom stanju opsade uspjeli doci do nekog elementarnog preduvjeta za publicisticko, ali i umjetnicko pisanje?

KULENOVIC: Vrlo cesto sam se pitao kako covjek dobije tu koncentraciju i nije mi ni samom bilo jasno. Fakultet je radio, ali skuceno, pa sam imao puno slobodnog vremena kao nikad. Pisao sam u novinama, ali to su bili kratki tekstovi koji se pod ratnom psihozom rade dosta brzo. A vece stvari koje sam radio mislim da proizlaze dobrim dijelom iz slobodnog vremena, a s druge strane iz necega sto sam bas u filmu naglasio, iz inata. Inat je kod svih nasih naroda i narodnosti jedna vrlo mocna podloga. Ja mislim da je inat odigrao veliku ulogu u svemu tome. Ono: bas hocu, evo ovako je kako je, e bas zato hocu.

DANI: Misljenja oko vrijednosti nase ratne knjizevnosti su razlicita. Kako Vi ocjenjujete vrijednost napisanog?

KULENOVIC: Nisam stigao sve da procitam, pogotovo jer sam i sâm pisao. Kao i u svim drugim oblastima zivota, i tu ima profiterstva, koristenja prilike da se postane neko. Ima i brze reakcije, koja je egzistencijalno prirodna, motivirane onim "sutra me mozda nece biti, daj da lanem". U likovnoj umjetnosti su se dogadjale zapanjujuce stvari, od izlozbe Svjedoci postojanja, pa do niza drugih izlozbi. Vece posveceno Karimu Zaimovicu u Kamernom teatru je bila jedna od najpotresnijih i najljepsih stvari koje sam dozivio.

DANI: Profesore, knjizevnost?

KULENOVIC: Ja bih na prvom mjestu izdvojio poeziju Abdulaha Sidrana. Zasto tone Venecija, to je svjetska pjesma u svim vremenima na svim mjestima. I druge, ali Venecija je velicanstvena pjesma koja treba da udje u najuze izbore svih svjetskih antologija. To je svijet u ogledalu. On je uvijek bio veliki pjesnik. Mislim da je drama Zlatka Hadzidedica Pad dosla u pravi cas, ali, koliko znam, ona je napisana, zavrsena prije rata. To je drama o padu bosanske drzave. A ono sto mi je znacajno u kontekstu citave nase knjizevnosti, to je da je to drama u stihu. To je luksuz koji sebi ne mogu da dozvole ni velike literature.

DANI: Strane izdavacke kuce i biblioteke stampaju i cuvaju neke bosanske pisce koji u Sarajevu ne samo da nisu prihvaceni nego nisu ni poznati. S druge strane, a to su radili i nimalo anonimni ljudi iz ove sredine, slava se sticala knjigama kojima je bilo dovoljno da u naslovu imaju Sarajevo, Srebrenica, Bosnjaci ili genocid, pa da budu prevodjene, slavljene i hvaljene.

KULENOVIC: Svijet nam je bio vrlo sklon, ako nizasto onda iz sazaljenja. Kaze jedan Amerikanac "bosanski Muslimani su bili toliko potisnuti u staroj Titovoj Jugoslaviji da im nije bilo dozvoljeno ni da govore svoj maternji arapski jezik". Volja da se nesto ucini, volja da se bude na nasoj strani, a s druge strane nema se pojma ni o cemu. I ja mislim da je ta volja proizvela te pisce koji nisu niko i nista. Po principu: "daj nadji negdje nekog Bosanca da mu nesto objavimo, a nadje se onaj koji je pri ruci". Ali ima i suprotnih primjera: covjek koji zivi u Chicagu, zove se Ahmed Rahmanovic, zavrsio je ili nije zavrsio sociologiju, otvorio je svoju elektricarsku radnju, i nikad se nije bavio elektrikom, ali eto. Otvorio je radnju pa je naucio i to. Dosao on u Chicago, zavrsio taj svoj roman i onda se sjetio neke svoje rodjake koja je zivjela u Njemackoj a koju deset godina nije vidio. Zove on nju telefonom i pita: "Gdje radis?" Ona kaze: "Nigdje ne radim, ja sam knjizevnica." Kaze on: "Kako knjizevnica?" Ona veli: "Tako, pisem, Nijemci mi objavljuju." "Pa je li na njemackom pises?" "Jeste, ja sam ovdje vec 15 godina." I sad to, s jedne strane, govori o onome o cemu mi govorimo, mada je ona od prije knjizevnica, a s druge strane govori o zici, postojao je talenat u porodici. On je napisao sjajan roman, triler koji se zove Crna dusa. To je meni najbolji roman u ratu koji je napisan. Mislim da ce ga "Svjetlost" objaviti, a poslije mi je pokazao pricu Najljepse oci Beograda, gdje Beogradjanka, koja je nekad vodila ljubav sa Bosnjakom koji je bio romanticar a poslije se udala za svoga Stevu, sjedi u drustvu, a Stevo u drustvu pokaze noz. Ona cuje kako je on izvadio noz i kaze: noz bi mogao svasta ispricati. Ona se poslije toga sjeti toga Bosnjaka, ode u crkvu i zapali svijecu sebi. To je jaka prica. A to sto kazete Sarajevo, Srebrenica, genocid... Na svjetskom trzistu su se trazile takve stvari, pa sto se naslo - to se i uzelo, ali kvalitet je nesto drugo. Jasno je da ima puno i koriscenja situacije i te psiholoske potrebe da se lane. Kad nemas nista drugo, onda lanes, a koga zapadne da mu bude objavljeno, njemu se i posreci.

DANI: Teatar zauzima respektabilno mjesto u Vasoj biografiji. Moze se reci da je ratna ekspanzija teatra u poracu dozivjela znacajan pad. Pojedini Vas krugovi vec vide kao buduceg direktora Narodnog pozorista. Sta imate reci o tome?

KULENOVIC: Znam za to, smijesno bi bilo da kazem da ne znam. Da mi je drago, pa i jeste i nije, zbog preopterecenosti. Uzivam na predavanjima, meni je to praznik. Najljepsi trenuci su mi sa studentima, i toga se ne bih ni po koju cijenu odrekao. U ovom trenutku to je moja glavna profesija, uz pisanje, koje nije profesija, nego vokacija. Moram da kazem da me uspomene na teatar vezu za lik Vlajka Ubavica, koji je bio cudesan covjek, a sjedio je u toj fotelji. To je covjek koga sam ja u romanu Covjekova porodica pretvorio u lik, jer s njim je bilo bozanstvenih detalja. Bio je izuzetno dobar covjek i uspio je 17 godina da se nosi sa ta tri entiteta, baletom, operom i dramom, sto nije bilo nimalo lako. Iz pijeteta prema tom izuzetnom covjeku volio bih da sjedim u toj stolici.

DANI: Postoje li, po Vama, umjetnici koji su u ovom ratu okrvavili ruke?

KULENOVIC: Od ovih tzv. nasih, metaforicki vjerovatno postoje. Ako mozemo Vojislava Maksimovica smatrati umjetnikom, a to je jako tesko, onda, eto, ima i onih koji to nisu ucinili samo na metaforickom nivou.

DANI: Koliko je istine u tome da je i nakon rata ostao dubok jaz izmedju onih Sarajlija koji imaju i onih koji nemaju ratno iskustvo u Sarajevu. Dodir izmedju ta dva svijeta cesto zna biti bolan, rigidan, katkad surov. To pitanje danas lebdi nad javnom scenom i nad osnovnim socijalnim pitanjima. Kako je moguce izaci iz tog labirinta?

KULENOVIC: Razmisljam o posljednjoj Westendorpovoj odluci o stanovima. Ima pravda, ima pravo. Pravo je civilizacijski faktor koji se mora postovati. Ali da ono sobom ne nosi pravdu, to je u ovom slucaju evidentno. Ima ljudi koji su sve izgubili pa su dobili stanove. Znamo kako se lako gubilo, tresne ti granata i zdravo. Kad o tome govorimo, o ljudima koji su otisli, ostavili stanove, pa se drugi uselili u njihove stanove, ja sam ljudski na strani ovih drugih. To sto ja nisam otisao, to nije iz nekakvih maglovitih razloga, da ne kazem patriotskih. Jest inat, inat je bio vrlo bitan. Ali iz nekih maglovitih razloga, koji lice na frazu, nisam ostao. Ne volim one koji su napravili nesto od toga sto su ostali tu, niti one koji su "stitili" Bosnu iz inostranstva. Medju ljudima koji su pobjegli ima onih koji su radili prave stvari. Sad, tome covjeku koji je na pravi nacin stitio Bosnu iz inostranstva neko ko je ovdje sjedio kao mis nema pravo nista da kaze. Jer, ipak je jedan broj ljudi sjedio kao misevi. Razumijem da je onima koji su otisli, pa se vratili jer im je u jednom periodu bilo tesko, to jedna sasvim dovoljna kazna. Nisam se ni ja ni na koji nacin borio nego pisanjem, i ako se neko u inostranstvu borio pisanjem, ili necim drugim vrijednim, ne vidim neku veliku razliku. A to sto sam patio, to nije nikakva velika prednost.