HEMONWOOD

CIM SAM USAO U PUBERTET, ODMAH SAM POCEO
da se foliram, da puno pricam i da se "kreveljim" (termin moje majke), sto je za neumitnu posljedicu imalo nezeljenu paznju starijih (osmi razred) djecaka. Oni su moje foliranje i kreveljenje nagradjivali bolnim cvokama i seftama, kao i generalnim psihofizickim maltretiranjem. Nakon sto sam se pozalio svom ocu, on mi je dao mudri savjet da uvijek uzvratim udarac. Na moju primjedbu da mi to garantuje temeljito maranje, moj otac je rekao: "Neka, ali onda ce sljedeci put dirati nekoga ko ne uzvraca udarac." Te sam ja poceo uzvracati udarce, sto mi je zaradilo postovanje kao i izvjestan broj felgi, a stariji djecaci su se preorijentisali na druge nesretnike. Ali onda sam se nasao u sukobu sa covjekom-djetetom pod imenom Zlojutro. Nikad nisam sreo nikoga kome je ime bolje pristajalo - Zlojutro je bio zlo u pubertetu. Zlojutro je bio covjek-dijete koji je svoje zlobne rabote obavljao sa odsutnom efikasnoscu i rutinskim zadovoljstvom profesionalnog ubice. Ja nisam siguran da li sam ja rekonstruisao njegov psiholoski portret ili je to bila uvjerljiva glasina koja ga je pratila kao sjenka, ali Zlojutro je bio tip koji je polivao macke benzinom i onda ih palio. To sto sam mu ja jednom uzvratio udarac (zapravo pogodio ga kamenom u nos) Zlojutra nije nimalo odbilo, nego ga je naprotiv inspirisalo. Tako je pocela borba Dobra (jer ja sam, u poredjenju sa Zlojutrom bio dobar) i Zlojutra. Zlojutro me je konstantno proganjao i ja sam se vise puta izvukao iz vrlo nepovoljnih situacija, sve dok me jednom nije ucolio u praznom skolskom hodniku - tragicnom igrom slucaja obojica smo isli da kvasimo spuzvu u isto vrijeme - priklijestio mi vrat i glavu vjestim zahvatom, a onda bez zurbe i sa primjetnim zadovoljstvom poceo da stema zid mojom glavom, sve dok ga neko nije prekinuo, cega se ja slabo sjecam jer mi se bilo intenzivno zamantalo. Sad nesto kontam, da smo tad imali pristup pistoljima i oruzju, jedan od nas (vjerovatno ja) bi bio mrtav.

Kao sto je mrtvo cetrnaestoro djece (i jedan nastavnik) u Littletonu, Colorado, nakon sto su dva petnaestogodisnja zlojutra u crnim mantilima usla u lokalnu srednju skolu naoruzani pistoljima, automatskim oruzjem i bombama i poceli da ubijaju sve redom. Sa narocitim zadovoljstvom su birali sportiste (koji su ih redovno podjebavali) i pripadnike manjina (crnce i ucenike azijskog porijekla). Dvojica ubica su pripadali grupi djecurlije koja je bila znana kao mantil-mafija (trenchcoat mafia). Oni su se izdvajali od ostale raje, furali se na Marylina Mansona, nikad nisu skidali svoje crne mantile, a neki su se, bogami, i sminkali, zbog cega su bili redovno maltretirani. I onda su dvojica mantil-mafijasa odlucili da se osvete, kupili gomilu stoljasa, napravili kucne bombe i upustili se u pucnjavu. Mediji su ovdje posvetili malo paznje cinjenici da se to desilo na Hitlerov rodjendan (20. april), kao sto se i rasizmu dvojice poremecenih pubertetlija posvecuje malo paznje.

Odmah su se, naravno, mudroseri sjatili da analiziraju mladost Amerike. Pa kazu: 1,5 milion Amerikanaca ispod petnaest godina pati od depresije; mladost Amerike je isuvise izlozena nasilju videoigara; mladost Amerike je sklona imitiranju nasilja iz filmova (film Basketball Diaries, u kojem Leonardo DiCaprio fantazira kako u crnom mantilu ubije nastavnike, odmah je povucen iz svih videoteka); mladost Amerike, zakljucuju palamudisti, vrlo je zbunjena. Ajde! Zbunjenost pubertetlija je tako prirodna, ja mislim, da bi se nezbunjenim pubertetlijama trebale davati tablete za zbunjivanje. Problem nastaje kad se zbunjene pubertetlije i zbunjeni odrasli dokopaju naoruzanja i kad se ta zbunjenost pocne rjesavati pucnjavom.

Neposredno nakon pokolja u Little tonu, koji je predgradje Denvera, drustvo ljubitelja naoruzanja i puskaranja, znano kao National Rifle Association (Nacionalno puskovno udruzenje), odrzalo je svoju godisnju konvenciju u istom tom Denveru, na pragu Littletona. Uprkos molbama gradonacelnika Denvera i razumnog svijeta da odgode svoju konvenciju zbog pokolja, NRA je to odbila, pristajuci samo da skrati svoje zasjedanje na jedan dan, umjesto tri dana. Charlton Heston, bivsi Mojsije iz Deset Bozijih zapovijesti, vrli junak Planete majmuna i sadasnji predsjednik NRA, nije vidio nikakvu direktnu vezu izmedju politike njegove organizacije (koja ima izvanredno jak lobby u Washingtonu i direktan uticaj na politiku republikanca) i pokolja u Littletonu. NRA zapravo misli da bi najbolji nacin da se sprijece skolski pokolji (koji se desavaju najmanje dva puta godisnje, mada je litltonski najveci do sada) bio da se naoruzaju nastavnici i osoblje skola. NRA misli da je Clintonov (slabasni) prijedlog da se doba legalne kupovine naoruzanja poveca sa 18 godina na 21 neprihvatljiv, kao sto je neprihvatljiv i Clintonov (slabasni) prijedlog da se kupovina oruzja ogranici na samo jednom mjesecno - prvo samo jednom mjesecno, onda nijednom mjesecno, pribojava se NRA. Clanovi NRA, koji su listom americki ultradesni nacionalisti, misle da je Drugi amandman americkog Ustava, koji garantuje pravo na nosenje oruzja, svetinja i da je svaki pokusaj ogranicavanja naoruzanja zapravo ogranicavanje temeljnih ljudskih sloboda. "Oruzje ne ubija ljude", tvrdi NRA. "Ljudi ubijaju ljude." NRA, naravno, zgodno zanemaruje cinjenicu da bi se bez vatrenog naouruzanja ljudi ubijali prackama i palijama, sto bi u najmanju ruku oduzimalo mnogo vise vremena. NRA je direktno odgovorna za pokolj u Littletonu, ali nista im se nece desiti - nijedan proizvodjac naoruzanje nece povuci svoje utoke iz radnji, kao sto je DiCapriov film povucen, niti ce se Heston od Planete majmuna ikada imalo postidjeti.

Ja ne znam sta je bilo sa Zlojutrom. Mozda je postao jedan od onih koji su se u ratu, slobodni i naoruzani, fino snasli. A mozda je prosao kroz svoje pubertetske krize, ciji je nasilni vrhunac bilo treskanje moje glave o skolski zid, i postao dobar, normalan covjek, sto vjerovatno ne bi bilo moguce da je jedan od nasih oceva imao pistolj.