Bolji poznavaoci toka istrage kriminala u Tuzlanskom kantonu procjenjuju da ce najuzbudljiviji dio citave afere biti cin rasvjetljavanja zakulisnih transakcija pomocu kojih su neki kantonalni i opcinski funkcioneri, te aktivisti SDA iz Podrinja, dosli do stanova cija se trzisna vrijednost procjenjuje od 80.000 pa do 150.000 DM, ne racunajuci pritom skupe adaptacije i jos skuplje namjestaje.

Zanimljivo je da u kantonalnom budzetu nisu predvidjena sredstva za tu svrhu, da nema stambenog fonda, niti odluka koje bi bile osnov za kupovinu vise od deset stanova. Domaci i medjunarodni odgonetaci ove velike i brizljivo cuvane tajne, prema nasim saznanjima, revnosno rade svoj posao, pa bi kompletan dosje mucki oko stanova uskoro mogao biti predocen javnosti.

Za sada je poimenicno naveden samo primjer nedavno smijenjenog kantonalnog ministra policije Ferida Hodzica, sto predstavlja i izvjesnu nepravdu, jer njegov stan nije ni najveci, niti najbolje opremljen. No, kako bi Englezi rekli, nesreca nikad ne dolazi sama. Hodzica je, prvo, maknuo Westendorp, sada bi mogao ostati bez stana, pa onda...

Nakon sto su NATO-projektili razorili sjediste Radio Televizije Srbije, Aidan White je u ime Medjunarodne federacije novinara (IFJ), ostro kritizirajuci taj udar, rekao da se tako ne vode ratovi, niti se mogu dobiti bacanjem bombi na medije i ubijanjem novinara.

Pogresna su takva oglasavanja kao sto bi greska bila globalna esnafska podrska lijecnika i psihijatara dr. Karadzicu, politicara Momiru Bulatovicu, vojnika Ratku Mladicu, knjizevnika Matiji Beckovicu, pravnika Vojislavu Seselju... Takvi pojedinci, koji su djelima, rijecima i manipulacijama iz ljudskog roda izopcili citave narode i na sve njihove pripadnike proglasili slobodan lov, pogazili su osnovne norme svojih struka, pa je smijesno pripisivati im neka prava pripadanja na temelju stecene diplome koju koriste za najgoru zloupotrebu znanja i sposobnosti.

Skandalozna je podrska RTS-u jer to nije jos jedna u nizu medijskih zrtava balkanskog rata, nego ta koja je najotvorenije podsticala i podrzavala brutalno rasturanje albanske redakcije TV Pristina, kada je palicama zaustavljen list Rilindja, i deset godina kasnije razoren Kosovski informativni centar ili Koha Ditore.

Vrlo je vjerovatno u rusevinama bilo i onih koji nisu nista skrivili, i samo su tu nastavili raditi svoj posao i zaradjivati kruh svojoj porodici. Stradanje takvih je u svakom ratu, nazalost, neizbjezno - dio su (para)vojnog mehanizma kao i ljudi u uniformama VJ ili MUP-a, koje takodjer ovih dana ubija NATO - iako i tu ima onih koji niti cine niti odobravaju zlocine. Zato je zaustavljanje RTS-a takvog kakav je danas, dok ne moze drukcije a onda NATO avijacijom, dobra vijest za sve, blagoslov i za Srbe i za novinarstvo.

Nabrajanje osam imena ljudi "koji su vodje mafije u Bosni i Hercegovini", koje je u specijalnoj televizijskoj kontakt-emisiji uprilicio specijalni savjetnik americke administracije za sprovedbu civilnog dijela Dejtonskog sporazuma David Dlouhy, vise je uznemirilo federalnog ministra policije Mehmeda Zilica nego osobe koje je americki zvanicnik pomenuo. Za svoju nelagodu Zilic ima puno razloga: da radi svoj posao, stranci mu se u njega ne bi ni petljali.

Ovdje uopce nije rijec o tome jesu li Ismet Bajramovic Celo, Naser Oric, Zijo Orucevic, Nermin Cupina, Zeljko Didic Dida, Boro Dubljujevic, Zarko Andric Zuti i Jozo Peric kriminalci i vodje "organiziranog kriminala u Bosni i Hercegovini". Ovdje se radi o tome da zapadne vlade vise nisu spremne obmanjivati svoje poreske obveznike ciji novac ide u rekonstrukciju zemlje kojoj se na celu nalazi duboko kriminalizirana, korumpirana vlast koja se ne libi ni najotvorenije podrske, zastite i partnerskih odnosa sa licima koja su vec odavno najsire prepoznata kao nedodirljivi mafijasi, profiteri i kriminalci.

Ministar Zilic je neuobicajenu i neocekivanu poruku savjetnika Dlouhya shvatio pravilno, za razliku od najveceg dijela ovdasnje javnosti. Navodjenje konkretnih imena nije imalo za cilj dezavuiranje prozvanih, vec upozorenje vlastima na praksu koja se nece jos dugo tolerirati: simbiozu vlasti i najizraslijih i najmocnijih kriminalaca. I Amerikanci su napokon shvatili ono sto Bosanci znaju odavno - nemoguce se je danas u ovakvoj drzavi baviti kriminalom bez najdirektnije zastite vrhova Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i vladajucih struktura u Republici Srpskoj. Baviti se na veliko sleperima i cisternama necarinjene robe, drogom, oruzjem, privatizirati fabrike, poslovne prostore, hotele ili budzasto ovladavati najskupljim zemljistem, ne moze se na misice ma koliko oni veliki bili.

Stoga je Ziliceva izjava da "nema covjeka za koga se utvrdi da se bavi kriminalom da moze ostati zasticen" krajnje cinicna. Svaka poluamaterska novinska redakcija bilo gdje u Bosni posjeduje dovoljno materijala o djelatnostima zasticenih kriminalaca (a hrabrije ga i objavljuju) da bi svaka policija na svijetu vec odavno ucinila ono sto joj zakon nalaze. No, kada bi se latio posla, Zilic bi presjekao granu na kojoj sjedi. Kadrovski kljuc koji ga je i ustolicio ne trazi profesionalne, nego podobne. Ziliceva svijest o tome i zakonska ogranicenja koja objektivno sputavaju njegove mogucnosti odlucno se dopunjuju u docrtavanju lika idealnog prvog policajca kakav aktuelnim vlastima treba. Zato ne treba nimalo zaliti za njim kada uskoro Dlouhy ili neki drugi visoki zapadni duznosnik procita jedan drugi, puno vazniji spisak.

Zahvaljujuci prijateljskoj fudbalskoj utakmici izmedju reprezentacije BiH i igraca izabranih od bh. sportskih novinara koja se nedavno odigrala u Sarajevu, ovdasnja se sportska javnost jos jednom mogla uvjeriti koliko je lose trenutno stanje bosanskog fudbala. Iako su iz oba loptacka tabora najavljivali ozbiljan pristup igri, na terenu je bilo vise setaca nego fudbalera. Jos da nije bilo medjunarodnog sudije Dzemala Calije, koji je simuliranje "pravih" reprezentativaca u dva navrata nagradio sviranjem penala, veliko je pitanje da li bi Hadzibegiceva reprezentacija slavila pobjedu. Igraci koji su nastupali za novinarsku selekciju su, naime, u prvom poluvremenu u tolikoj mjeri bili superiorniji da su se prisutni na stadionu zapitali koja je od dvije ekipe oficijelna reprezentativna selekcija.

Iako sportskim novinarima treba odati priznanje na izboru fudbalera koji su nastupili za pres-selekciju, opet je na Kosevu bilo i onih koji su internim poznanstvima i debelim novcanikom dobili mogucnost nastupa u plavoj majici. Zbog jednog od takvih je doslo i do verbalnog sukoba izmedju zamjenika glavnog i odgovornog urednika lista Sport i jednog od eminentnijih sportskih komentatora TV BiH. Oni se nisu mogli dogovoriti oko nastupa fudbalera koji je u sportskim krugovima poznatiji kao sin vlasnika lanca pekara u Sarajevu nego kao igrac.

Da bi farsa glede ove tekme bila kompletna pobrinuo se nacionalni sedmicnjak Ljiljan. Nakon proglasenja Sergeja Barbareza za igraca utakmice, sportski novinar ovog lista Muhamed Bikic mu je za nagradu urucio CD Tri hafiza i roman Sehid autora Zilhada Kljucanina. Sto bi rekao jedan od gledalaca: "E jos da su mu uplatili put na hadz..."

Beogradjani su se vec navikli na rat, samo im vise na pamet ne padaju hepeninzi jer NATO sve cesce gadja kolateralno. Evo sta kazu bivsi ucesnici najvecih srpskih demonstracija, onih od zime 1996/97.

"Stiglo nas je. Eto, meni ostale jos tri kutije cigareta. Rat se zahuktao i ne vidi se kraj. Mirno zaspim tek kad prodje bombardovanje. Mnoge stvari su bespovratno unistene. Uglavnom, ludilo je kompletno", kaze sociolog Zoran Maric. "Ej, ovdje bombe padaju, vrlo se jako cuju, a neki ljudi su i poginuli. To je glavni faktor homogenizacije. Vrlo vazna stvar je samo Kosovo. To je zaista jak razlog za Srbe. Vidjelo se to i u svim socioloskim anketama. Trece, postoji vrlo veliko nepovjerenje u zapadni svijet i pravdu koju on dijeli. Sada su najradikalniji najglasniji. Ostali sute i cekaju da prodje najgore. Vecina takvih se ovdje osjeca kao komunista u nacistickoj Njemackoj", objasnjava on.

Nisu bili rijetki slucajevi da su nakon neuspjeha demonstracija '96-'97. mnogi emigrirali. Beogradjanin Marko Petrovic jedan je od tih. "Da, cujem da se moji Beogradjani okupljaju, samo im jos fali bacanje cvijeca na tenkove. Bit cu kratak, ta zemlja je dusevni sanatorijum relativno zatvorenog tipa u kojem svi imaju zajednicku dijagnozu: APATIJA '87. ili '90. Ko kaze da je tek sada u depresiji - ili je zivio negdje drugdje, ili nije bio svjestan svoje bolesti, ili je totalni kreten."

Tridesetogodisnja Beogradjanka Ivana Pavic, "vlasnica" u vise navrata proglasenih "Najboljih nogu beogradskog protesta", kaze: "Ne znam do kada cemo se svi praviti normalni. Svi podrzavaju Milosevica zato sto nas gadjaju svake noci. Novi Sad je razlupan, negdje bacaju i po 40 raketa na gradove, ima mrtvih. Mnogo! Prirodno je da smo svi bijesni. Stvarno ne postoji opravdanje ni za jednu bacenu raketu. Moj politicki stav prema ovom rezimu se nije promijenio, ali kad Milosevic trazi zaustavljanje bombardovanja, ima moju podrsku."

Nakon prvih mjesec dana akcije "Saveznicka snaga", zapadni mediji polako pocinju prostor davati i jednom od najbitnijih elemenata kosovske krize: OVK-u. Tacnije njenoj politickoj nerelevanciji, ali i raskolu unutar oficirskih redova, te nesuglasicama na relaciji Bonn - Tirana. Njemacka stampa, citirajuci Bujara Bukoshija, predsjednika Vlade Republike Kosovo u egzilu, istice kako je pogresna strategija prikupljanja dobrovoljaca i njihova slanja u kosovska brda u kojima se, slabo naoruzani, jedva snalaze.

Zagrebacki Nacional pak tvrdi kako je unutar OVK-a doslo do podjele na oficire koji jos uvijek predsjednikom smatraju Ibrahima Rugovu, protiv kojih su pristalice mladog premijera Hashima Taçija Zmije. Do istih zakljucaka dosla je i reporterska ekipa Dana koja je prosle sedmice u Albaniji razgovarala sa vise dobro obavijestenih izvora. Prema njima, Rugovi bliske starjesine uzivaju potporu albanske opozicije predvodjene bivsim premijerom te drzave Sali Berishom, dok Taçiju ledja drzi aktuelna vlast u Tirani.

Nekoliko medija je, medjutim, objavilo informacije o sastancima Taçija i Bukoshija, odrzanih pod patronatom albanskog premijera Majkua, s ciljem pomirenja dva kosovska premijera: starog, inace uglednog hirurga sa desetogodisnjim emigrantskim stazom i novog, mladog, tajnovitog, probojnog i, sto je ocito najbitnije, zasticenog OVK-om, kojoj je, opet, neophodno ono sto Bukoshi ima. Naime, njegova Vlada, za razliku od nekompletne Taçijeve, ima kontrolu nad racunom na koji su Albanci rasuti sirom svijeta godinama uplacivali po tri odsto od plate, namijenjenih za finansiranje oslobodjenja Kosova.

RIJEC U FOKUSU

Alijansa (fr. alliance) pojam je koji oznacuje savez izmedju drzava, posebice politicke ili vojne prirode. Upravo su alijanse obiljezile suvremenu povijest Evrope, pa cemo za potrebe ovoga osvrta spomenuti samo najvaznije.

Sveta alijansa (njem. Heilige Allianz) zvao se savez Pruske i Rusije, nastao nakon Napoleonova poraza, a tom savezu pridruzili su se kasnije gotovo svi evropski monarsi. Dokument pod tim nazivom potpisali su u jesen 1815. u Parizu ruski car Aleksandar Prvi, austrijski kaiser Franjo Prvi i pruski könig Fridrik Vilim Treci. Vladari su se tad obavezali da ce njihove vlade u svakom trenutku pruzati jedna drugoj podrsku, te da ce se njihovi podanici osjecati clanovima jedne te iste "krscanske nacije". Svoj potpis na taj dokument stavili su kasnije svi evropski monarsi, osim britanskoga regenta, sultana i - pape. Sveta alijansa, zapravo, bila je stit za obranu evropskih monarhija, sa zadacom gusenja svakog demokratskog pokreta. Clanovi alijanse oruzjem su gusili sve takve pojave na cijelom kontinentu, posebice u Italiji i Spanjolskoj. Svoje konferencije ovaj savez odrzao je u Troppauu (1820), Ljubljani (1921) i Veroni (1922). Sveta alijansa je snazno djelovala svega petnaestak godina, iako se naziv dugo rabio za druzbu ruskih, austrougarskih i pruskih autokracija.

Alijansa socijalisticke demokracije, (Alliance internationale da la democratie socialiste) pak, zvala se tajna anarhisticka organizacija, koju je u Zenevi 1868. osnovao ruski revolucionar M.A. Bakunjin. Bakunjin je ovu cudnu druzbu cak uspio na mala vrata uvesti u clanstvo Prve internacionale, ali se ona ubrzo raspala, nakon sto je njen osnivac iskljucen iz vodjstva Internacionale. Bakunjin je bio ideolog anarhizma. Ovaj ruski plemic osebujne biografije vjerovao je da je drzava glavno zlo koje treba unistiti kako bi ljudi bili slobodni i sretni. Bio je panslaven i zagovarao veliku slavensku federaciju, koja ce smijeniti rusko i austrougarsko carstvo.

Znacenje politickih alijansi u dvadesetom stoljecu imat ce presudan utjecaj na modernu povijest. Alijansa "velike cetvorice" (Sjedinjene Americke Drzave, Rusija, Velika Britanija i Francuska) pobjedonosno ce okoncati Prvi svjetski rat i staviti pod svoj nadzor cijeli kontinent. Antifasisticka alijansa (Saveznici), koju je, takodjer, cinila spomenuta cetvorka, opet je hametice porazila tzv. sile Osovine, sile fasizma, koje su uzrokovale i povele Drugi svjetski rat - najokrutniji rat u ljudskoj povijesti, sa novom praksom masovnog unistavanja i izgona ljudi, holokausta i koncentracijskih logora.

Danasnju vojnu i politicku alijansu cine zapadnoevropske zemlje, predvodjene Sjedinjenim Americkim Drzavama, ali sa Njemackom umjesto Rusije. Zapadni vojni savez, osnovan 1949. pod nazivom "Nato", ratuje danas protiv posljednjeg diktatora u Evropi. Po prvi put u povijesti Rusija nije clan mocne alijanse, vec je uzdrzana prema njenoj akciji, kao sto je rezervirana i prema prijedlogu da sama udje u novu politicku i vojnu alijansu sa Bjelorusijom i Srbijom.